Vizitka 2: Elena Štrok

Elena Štrok – pripovjedačica osobnih mitologija

Elena Štrok (1996.) mlada je konceptualna i performativna umjetnica porijeklom iz Varaždina, zaljubljenica u glazbu i izvedbene umjetnosti, koja je 2015. godine svoje umjetničko usmjerenje odlučila potražiti na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, na studiju grafike. Završila ga je proljetos, izvedbom diplomskog rada pod nazivom Baby Universe. Rad je realiziran pod mentorstvom red. prof. art. Mirjane Vodopije, a umjetnica je performans izvela u Galeriji SC u Zagrebu. U razgovoru s Elenom nastojala sam istražiti glavne problematike koje ju motiviraju u njezinu svestranom umjetničkom izražavanju, otkrivši pritom neke druge zanimljivosti koje upotpunjuju sliku inspirativne, nadarene umjetnice.

Elena svoju web-stranicu otvara riječima: „Život pripovjedačice uistinu je uzbuđenje. Mnogobrojne fascinacije mogu proizaći iz svakog trenutka pa i najobičnijeg dana koji možemo zamisliti. Svakim novim ostvarenim radom otvara se neki novi put – nova dimenzija postojanja. Nadam se da ću inspirirati publiku da mi se pridruži u ovoj pustolovini putovanja kroz mogućnosti, dok polako ali sigurno usavršavam(o) umijeće stvaranja, u zajedništvu jedni s drugima.“

Čovjek je oduvijek težio putovati različitim svjetovima, istraživati moguće scenarije i živjeti pretpostavljene, paralelne živote upravo pomoću umjetnosti. Umjetničko izražavanje u kojem bilo obliku možda nam jedino preostaje kao medij za istinsko istraživanje, pretpostavljanje, maštanje i eksperimentiranje. Proces istraživanja mogućeg, a neostvarenog, davno prošlog i tek nadolazećeg, odnos pojedinca prema kolektivu i prolaznosti, neke su od tema koje obilježavaju Elenin rad.

Elena Štrok umjetnica je koja shvaća da je njezin cilj putovanje. Umjetnica koja zna da ono što želi stvarati nije nužno ono što „treba“ stvarati ili što se od nje očekuje. Ona je u neprekidnom istraživanju svijeta i svjetova oko sebe, kulture, društava i zajednica kojima jednim dijelom ili u nekom drugom vremenu pripada. Kad stvarne zajednice izostaju, njezina inventivnost vodi ju u nove, zamišljene zajednice i bajke, u znanstvenu fantastiku, etnologiju i znanost o ljudima, individualnu mitologiju, te Elena tako stvara vlastite priče, uključujući uvijek slučajnog prolaznika ili publiku iz galerije u svoju umjetnost.

Protagonisti tih priča neobični su i brojni: gospodin Subjekt, Flowerman i planeti Sunčeva sustava, ili pak reinterpretacije postojećih (fiktivnih) likova Babe Jage i grupe plesača iz američkog filma Guslač na krovu, zatim Veles, sama crvena boja te mnogi drugi. U svaku priču Elena unosi sebe i uvijek je tijelo glavni posrednik odnosno medij putem kojeg progovara o tematikama koje ju zanimaju.

Baviš se analognom fotografijom i koristiš se otiskivanjem na različitim materijalima, redovito izvodiš intrigantne performanse i hepeninge. Prihvaćaš grešku kad se dogodi, što je vidljivo iz serije fotografija Na greškama se živi, dok poezija lako pronalazi mjesto u tvojim radovima nerijetko interaktivnog karaktera.

Prije svega me zanima zašto si odabrala upravo studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti?

Kad sam krenula razmišljati o studiju na Akademiji likovnih umjetnosti, grafika je bila logičan izbor. Crtanje je tada još bio glavni medij mog izraza i nisam ni pomišljala da ću krenuti i u kakve izvedbene vode. Nisam mislila niti da ću ikad uzeti fotoaparat u ruke. Doduše, trenutno se ne bavim nešto previše analognom fotografijom. To su sve samo alati i svaki je zanimljiv i uzbudljiv. Ja bih se najradije svime bavila. Studij grafike na Akademiji odlično mi je došao da naučim mnogo toga o pripremi rada (što je 90% cijelog procesa u grafičkim tehnikama), promišljanju, samim kemijskim i fizičkim procesima nošenja s materijalima s kojima radim i slično. Prihvaćanje grešaka u svakoj je disciplini vrlo bitno, i to je isto nešto što sam putem vrlo dobro naučila. Grafika je vrlo uzbudljiva.


Postav performansa Baby Universe (fotograf: Matija Smuk)

U Eleninu je diplomskom radu mnogo toga sadržano: osim dramskog izvođenja igrokaza, kraćeg epskog teksta odnosno epske bajke, kako ju je nazvala, tu je sitotisak na tkaninama koje vise kao scenografska instalacija, fanzini (tiskani deplijani) koji su bili na prodaju, a popratni snimljeni zvuk umjetnica je skladala i odsvirala na jednoj tamburici, dok je iz lima i mjedi izrezala objekt vage, zamaskiravši lice zlatno-srebrnim šljokicama. Može se reći da je posrijedi intermedijalni kolaž, pa i totalno djelo, tehnički pothvat prevladavanja i proširivanja medijskih i disciplinarnih granica. 

Svemu je tema vječni model idejā, istraživanje i bavljenje arhetipovima, kojima se toliko ljudi posvećuje, a tako ih malo to osvješćuje. Kod Elene, nebeska tijela, planete Sunčeva sustava postaju simboli ljudskih karakteristika i karaktera, što su zapravo oduvijek i bili. Zato se o arhetipovima i može govoriti kao o univerzalnim modelima, koji su uvijek postojali i postojat će. No hoće li postojati zauvijek? Tu dolazi na red početak epske bajke Baby Universe, povod zapletu: prijetnja konačnog uništenja i smrt koja se kao mogućnost nadvila nad sve planete, i to upravo stoga što su Sunce i Mjesec htjeli uvesti balans u čitav svemir.

Personifikacije, simboli utemeljeni na grčkoj i rimskoj mitologiji, uz natruhe tarota i astrologije, epska bajka Baby Universe uistinu govori mnogo jezika. Dodamo li k tome još odabrani stil, arhaizme i fraze koje doprinose povremeno komičnom efektu, nije teško prepoznati talent i trud koji stoji iza tvog diplomskog rada.

Koliko je dugo nastajala ideja o epskoj bajci i njezinu glavnom zapletu? Kako si razvijala zamisao o jednoj vagi, odnosno ultimativnoj želji za ravnotežom, koja je postala povodom fikcionalne rasprave između Merkura, Marsa, Venere, Gee, Saturna, Jupitera i Plutona (koji naizgled razrješava problem)?

Na ostvarenje rada Baby Universe otišlo je nekih 6-7 mjeseci, počevši od uobličavanja konkretne ideje i pisanja teksta pa do same izvedbe. Što se razvoja radova tiče, smatram da nije moguće odrediti neki konkretni prijelomni trenutak u kojem se rađa ideja koja prethodi ostvarenju rada. Ideje proizlaze jedna iz druge i isprepliću se sa svakodnevnim životom, razmišljanjima i fascinacijama koje idu dokle god sjećanje seže. Borges je u jednom intervjuu pred kraj svog života rekao kako mu je, gledano unatrag, postalo jasno da su sva njegova djela koja je napisao tijekom života već bila insinuirana u prvom ikad objavljenom radu. Sukladno tome, mislim da je teško uopće odvajati jedno djelo od drugih. Kako ja to vidim, svaka osoba kroz svoj umjetnički rad samo ostvaruje refleksiju svoje nutrine (nekad manje, nekad više vješto), nutrine koja se dakako mijenja, ali opet na neki način ostaje ista tokom cijelog života osobe.

Izrazito mi je zanimljivo što bez već postojećih koncepata i arhetipova, kojih si i sama svjesna, ne bi mogla izvesti ovo performativno i gotovo sveobuhvatno umjetničko djelo. Priča o planetima odavno je poznata čovjeku, a ni fascinacija univerzumom nije novijeg datuma. Kao motiv, svemir se pojavljuje u hepeningu Stotinu sunaca, a mistika i alegorije nisu ti strani pojmovi. Međutim, ti si uspjela ispričati i dočarati svim dostupnim sredstvima jednu originalnu priču, čiji se naslov temelji na astrofizičkom konceptu velikog Stephena Hawkinga o nastanku novih svjetova iz tajanstvenih crnih rupa.

Kako se Baby Universe nadovezuje na tvoje prijašnje radove i zamisli? Bolje rečeno, kako su raniji koncepti, osmišljene igre, tvoje pisanje i performansi uvjetovali nastanak diplomskog rada?

Mislim da odgovor na prethodno pitanje funkcionira i u ovom slučaju. Tijekom svoje potrage za nečim (to nešto malo je drugačije za svakog ponaosob), prolazimo kroz individualne procese učenja. Iz toga proizlaze razmišljanja i ideje, a kasnije iz nekih od tih ideja i sami radovi. Sve je jedan veliki čušpajz koji, gledan izdaleka, može izgledati smisleno na momente.

Nedavno si, u srpnju ove godine, sudjelovala i na prvom izdanju Art Bijenala u Jelsi. U suradnji s međunarodnim kolektivom Moon Gallery i kustosicama LAB-a 852 Karmen Krasić Kožul i Marijom Kamber u rezidenciji Space Habitat Residency radila si na realizaciji simbolične geste slanja sićušne umjetničke galerije na jedini Zemljin prirodni satelit, o čemu se može pročitati i na našem portalu.

Kakvi su tvoji dojmovi nakon cijele hvarske manifestacije? Kakve ideje i kakvo je ozračje prevladavalo tijekom trajanja projekta? Kako si zadovoljna rezultatima i kako se tvoj rad Asfikterada uklapa u koncept izvanzemaljske umjetničke galerije?

Jelsa je divna! Jako sam zahvalna što sam mogla sudjelovati na takvom projektu, iz više razloga. Prije svega, s ljudima koji su se tamo okupili bilo je vrlo jednostavno raditi te su me druženja i razgovori s njima neupitno obogatili. Drago mi je također što sam imala priliku biti dijelom prvog izdanja JAB-a te se nadam da ću biti u mogućnosti popratiti program nadolazećih godina. Asfikterada je slijed niti mojih fascinacija koje su se krenule kristalizirati još tijekom rada na Baby Universe-u. Bilo je zamišljeno da u izvanzemaljskoj umjetničkoj galeriji bude izložena ulaznica za portal, koji će sretnog korisnika dovesti do Jelse na dan i u vrijeme izvođenja mog performansa. Ta se priča dalje veže uz instrument koji sam tamo našla i iskoristila za samu izvedbu, uz ideju Saturna kao vladara vremena, itd. Više o tome možete pročitati u članku o samom JAB-u, također na Kulturfluxu.

Često boraviš i djeluješ u inozemstvu: od Grčke, Portugala i Latvije pa sve do nama susjednih zemalja, sudjelovala si na brojnim radionicama, drugim umjetničkim rezidencijama i grupnim izložbama, a okušala si se i u cirkuskim izvedbenim praksama.

S obzirom na sve navedeno, kako je biti dijelom tako značajne međunarodne inicijative, koja na globalnoj razini nastoji izdvojiti najzanimljivije zamisli, koncepte vrijedne slanja čak u svemir?

Nadovezujući se na prethodni odgovor, ova je rezidencija bila zanimljiva iz više aspekata. Prije svega, bitno mi je da ljudi koji sudjeluju u određenom projektu i ja međusobno rezoniramo, a sve ostalo tada mi je samo plus u cjelokupnoj jednadžbi, što je bio slučaj i u ovoj situaciji. Ovakve rezidencije i projekti omogućavaju da izađe na vidjelo jedan koncentrirani uzorak osoba i njihovih praksi, te se dešavaju predivni momenti međusobnog učenja.

U zadnje vrijeme primjećujem da se mlađi umjetnici okreću raznovrsnim kombinacijama tehnika i medija kako bi izrazili svoje, ponekad i nedovoljno artikulirane zamisli i koncepte, kao da je jednostavnije tako. Što misliš, je li averzija prema tradicionalnim tehnikama dominantni, pomodni trend u suvremenoj umjetnosti, barem kod nas? Je li „lakše“ baviti se konceptualnom i performativnom umjetnošću?

Ako se nešto radi kako treba, ne postoji ni lakše ni teže. Uvijek će biti raznih vrsta pomodarstava, no to nije ni bitno. Neki umjetnici odluče baviti se umjetnošću više kao biznisom, i to je u redu, to je sve osobni izbor. Za sebe smatram da se bavim umjetnošću jer je to produžetak moje radoznalosti i težnja za shvaćanjem osobne istine kroz određenu vrstu diskursa, bilo vizualnog, literarnog ili nekog drugog. O ovoj temi mnogo bi se toga moglo reći, no bolje da u to sad ne ulazim. U kontekstu tradicionalnih i netradicionalnih medija, mislim da je jedino što se mijenja činjenica da sve postaje prihvaćeno i da postoje krugovi za svaku vrstu umjetnosti i razne hibride koji nastaju po putu. Te ladice slikarstva, kiparstva, novih medija i slično ionako nisu toliko potrebne. Umjetnost je umjetnost.

Ima li smisla stvarati umjetnost i za koga osim sebe samoga, u svijetu i vremenu u kojem živimo? Kakav put u tom svijetu vidiš za performativnu i konceptualnu, interaktivnu umjetnost kroz koju se ti ponajviše izražavaš?

Meni to jedino i ima smisla. Nikad ne radim samo za sebe. Naravno, ponekad je teško računati na veliku i/ili zainteresiranu publiku, ali uvijek radim s mišlju na druge. Svoju umjetnost vidim kao neodvojiv dio svog života. Možda u jednom trenutku neću uopće stvarati radove, možda ću ih u drugom stvarati mnogo, no sama ideja umjetnosti slijepljena je s idejom mene kao osobe.

Za koga je namijenjen tvoj rad? Tko, po tvojem mišljenju, u njemu može uživati, inspirirati se ili koga nadahnjuje?

Za apsolutno svakog.

I za kraj, kako zamišljaš nadolazeću godinu za sebe i svoju umjetnost? Imaš li već projekte kojima namjeravaš iznenaditi domaću (ili međunarodnu) publiku?

Što se projekata tiče, teško je planirati mnogo unaprijed, no ono što me neposredno čeka je odlazak u Porto u De Liceiras 18, rezidencijalnu kuću za umjetnike. Po povratku, negdje nakon nove godine, krećem raditi na izložbi u Kambi zajedno s Dorom Fodor, i to će biti reinterpretacija jednog starog performativnog rada, a izlagat ću i na jednoj grupnoj izložbi u SC-u. Nadam se, također, izvesti Baby Universe u više gradova po Hrvatskoj, a možda i u regionu, ali to će se sve još iskristalizirati s vremenom.


Više o Eleninim radovima pročitajte na poveznici, a neke od njezinih performansa pogledajte na Vimeo profilu umjetnice.
Reprodukcije ustupljene ljubaznošću umjetnice.
Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta Vizitka 2 kojemu je cilj pružiti mladim umjetnicima široku medijsku vidljivost predstavljanjem njihovog umjetničkog rada na portalu i društvenim mrežama te tiskanjem radova umjetnika u obliku profesionalnih vizitki i promotivnih naljepnica.
Poveznice
Moglo bi te zanimati