Udruga je svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, zaštitu okoliša i prirode i održivi razvoj, te za humanitarna, socijalna, kulturna, odgojno-obrazovna, znanstvena, sportska, zdravstvena, tehnička, informacijska, strukovna ili druga uvjerenja i ciljeve koji nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonom, a bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja. (Zakon o udrugama, čl. 4)

O neprofitnim, nevladinim i nepolitičkim organizacijama protekle se godine mnogo raspravljalo, a nesumnjivo će se raspravljati i dalje. Nastavit će se preispitivati njihov smisao, izvori financiranja te će se zbog nekolicine negativnih izuzetaka često generalizirati da su nepotrebne, da posluju netransparentno, da su teret države u kojoj djeluju i da se sav taj silan novac kojeg tobože dobivaju može upotrijebiti u bolju svrhu.

Jesu li zaista sve udruge takve? Mora li njihov sve veći broj biti trn u oku vladajućim strukturama te nažalost i samim građanima, kao što se ponekad čini da jest?

Nadamo se da će jedan izniman primjer barem potaknuti na razmišljanje o tome kako mnoge udruge zaista doprinose boljitku lokalne, ali i globalne zajednice.

Udruga likovnih stvaralaca Zaprešić stvorena je entuzijazmom zaprešićke likovne scene, pod vodstvom Dragutina Grgasa Beloga, Drage Jančića i Ivana Čedomira Ostreša. Postoji već tridesetak godina, a na području grada Zaprešića i okolice pod sadašnjim imenom službeno djeluje od 1998. godine. Čine je većinom akademski kipari, slikari, grafičari, studenti likovne akademije te autori bez formalne naobrazbe.

Sadašnje vodstvo udruge od 2002. godine čine predsjednica Irena Škrinjar, akademska kiparica, dopredsjednik Šimun Tolić, apsolvent slikarstva na nastavničkom odsjeku ALU u Zagrebu, tajnik Silvio Balija, grafički dizajner i slikar te Mirko Škoc, povjesničar umjetnosti. S novim vodstvom ULS nadogradio je postojeće djelatnosti i projekte te pokrenuo nove smjernice razvoja lokalne kulturne scene i umrežavanja u širem kulturnom kontekstu.

Nešto širi tim redovno angažiranih volontera su umjetnice i umjetnici Iris Poljan, Hana Lukas Midžić, Ivan Čačić, Luka Čačić, Mario Gazić, Luka Dundur, Relja Rajković, ali i programer Hrvoje Sekušak.

ULS službeno broji 550 članova, dok čak 1500 zainteresiranih umjetnika prati njihov rad i javlja se na natječaje koje raspisuju.

Realizacijom raznih projekata primarna funkcija polako se širi, a ULS sve se više profilira kao najaktivnija udruga ovog tipa u Zagrebačkoj županiji te dokazuje da svakako zaslužuje predstavljanje i pažnju šire javnosti. Iz toga smo razloga razgovarale s dijelom trenutnog vodstva – Irenom, Šimunom i Mirkom, koji su nam ukratko predstavili svoje najvažnije projekte.

Jesu li Minijature glavni projekt udruge?

Irena: Za sada da, Minijature su naš najveći i jedini međunarodni projekt, za njih zna jako puno ljudi i zahtijeva najviše vremena. Priprema traje četiri mjeseca, od objave natječaja, dolaska radova, njihova popisivanja i potom selekcije. Svake se godine na Minijature prijavljuje četiristopedeset autora s po tri rada, što je ukupno preko tisuću radova. Selekcija traje tri dana po dvanaest sati rada, postav sedam do deset dana, a izložba mjesec dana.

Minijature, u širem smislu, podrazumijevaju djela malih formata i vrlo precizne izrade, a ime im potječe od crvenog pigmenta minija kojim su se prvotno izvodile. Začetke minijatura nalazimo još u staroegipatskim papirusima, dok se njihovim vrhuncem uglavnom smatra doba renesanse, kada djeluje i naš ‘Michelangelo minijature’ Julije Klović. Međutim, ovaj medij omiljen je i zastupljen u čitavoj povijesti umjetnosti, zbog čega ne začuđuje velik broj uspješnih suvremenih radova.

Zaprešićke Minijature održavaju se u Vršilnici Novih dvora, gdje se postav nastoji prilagoditi arhitektonskim ograničenjima, što rezultira posebnim ambijentom na koji većina posjetitelja odlično reagira. Kontinuitet od 19 godina dovoljna je potvrda tradicionalnosti ove manifestacije. Selekcija radova uvedena je 2012. godine, što je osiguralo profesionalnost. Vrši je tročlana stručna komisija, koja osim dvjestotinjak radova odabire i tri najbolja za koje se umjetnicima dodjeljuje novčana nagrada.

Izložbu prati katalog sa svim radovima te glazbeni program – pozivaju se uglavnom lokalni mladi glazbenici kojima dobro dođe promocija.

Kvalitetu Minijatura dokazuje inozemna suradnja te pozivi na gostovanja. Izložba se do sada postavljala u Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu i Celju, a nova gostovanja već su u pripremi.

Dodatno će se poraditi i na oglašavanju, budući da se ove godine pripremaju 20. Minijature po redu.

Irena: Volimo da Minijature putuju jer se tako širi vijest o izložbi i onda nam se javlja sve više autora izvana, iako nam je važno da se javlja i jako puno autora iz cijele Hrvatske, među kojima je dosta studenata.

Mirko: To je zapravo i jedan od ciljeva Minijatura – prezentirati mlade autore iz Hrvatske u međunarodnom kontekstu.

Irena, Šimun i Mirko napomenuli su kako je u kontekstu Minijatura zanimljivo pratiti odnos tehnika – obično prevladaju grafika i skulptura. Slikarstvo je uvijek manje zastupljeno, jer je u tome mediju dosta izazovno napraviti kvalitetnu minijaturu, kako im autori često i sami ističu.

Dodatna prednost minijatura je, naravno, praktičnost, zbog čega je prijenos i putovanje izložbe vrlo jednostavno.

Mirko: Na kraju cijela izložba stane u pet do šest kutija, dakle prtljažnik i eventualno krovnu kutiju jednog auta. Praktičan medij, a stvarno ima kvalitetu.

Irena: Minijature su nam najdraže.

Akvareli na skeli projekt je koji ULS uspješno realizira od 2007. godine. Radi se o umjetničkom stvaranju na razini Zagrebačke županije, tj. Zaprešića i Samobora. Gradovi su fizički povezani skelom Medsave, koja je ujedno i mjesto događanja ove kolonije. Akvareli se održavaju jedan dan tijekom ljetnih mjeseci, a okupljaju 20 umjetnika sa samoborske i isto toliko sa zaprešićke strane. Radovi se kasnije izlažu u Muzeju Matije Skurjenija, Samoborskom muzeju i Velikoj galeriji grada Zaboka.

Umjetnici se sastaju na skeli, crpe inspiraciju iz prirode te na licu mjesta nastaju unikatna djela. Striktnih pravila nema, jedino što su umjetnici obvezni slikati u tehnici akvarela.

Zašto baš akvarel?

Mirko: Akvarel je manje popularan od ulja. Slikari znaju reći kako se radi o puno zahtjevnijoj tehnici jer ne podnosi korekcije i zahtijeva svježinu. Sad se polako revitalizira, što i jest jedan od ciljeva ovog projekta.

Slikanje u prirodi svoje korijene vuče još romantizma, tj. od engleskih pejzažista i pripadnika Barbizonske škole pa do najpoznatijih predstavnika plenerizma, impresionista. Takav vid stvaranja najčešće vežemo uz navedene periode povijesti umjetnosti, ali se pokazalo da ovaj pristup pozdravljaju mnogi suvremeni umjetnici. S obzirom na to da je broj sudionika ograničen, a broj prijavljenih ga redovito nadmašuje, organizatori se trude svake godine pozivati različite umjetnike. Unatoč tome, ne mogu se izostaviti pioniri umjetnosti oba kraja, koji čine već stalnu postavu kolonije. Jedan od njih je i Ivica Kiš koji nastoji proširiti djelovanje kolonije na način da svake godine snima prirodu i ljude koji ga okružuju camerom obscurom. Radionica na tu temu održana je nakon Akvarela na skeli, u sklopu manifestacije Zaš niš ne znamo o Jelici Jug?, a interes je bio zaista velik. Korisnici radionice bili su srednjoškolci i studenti Veleučilišta Baltazar iz Zaprešića. Vodstvo udruge u njima vidi i potencijal za buduću suradnju, posebice na polju marketinga, za što se dio studenata specijalizira.

Osim povezivanja Samobora i Zaprešića na kulturnoj razini, ističe se inicijativa uključivanja i drugih gradova koje povezuje rijeka Sava. Projekt koji bi se u budućnosti mogao realizirati je izlaganje radova nastalih ‘u trenutku’, na brodu koji bi plovio od Brežica do Siska. Realizaciju nastoji provesti Lokalna akcijska grupa uz financije Europske unije, s ciljem razvoja turizma i gastro turizma, gdje bi svoj put mogla pronaći i umjetnost. Tako bi se pojačala svijest o postojanju ovakvih udruženja, ali i povećao broj ljudi koji bi u njihovim aktivnostima sudjelovali.

Iz nastojanja revitalizacije akvarela, počinje se korisititi i tehnika vinorella, koji su također bili glavna tema jedne od održanih radionica. Umjesto boje za slikanje koriste se pigmenti vina, što je tehnika koju je Ivica Kiš koristio putujući Istrom i otokom Krkom u sklopu prezentacija vina ili berbi grožđa, iz čega je potekla ideja za održavanje radionice. Tada nastali radovi mogli su poslužiti kao etiketa za vina iz kojih je korišten pigment ili su ih zainteresirani mogli otkupiti. Na ovaj je način ostvaren zanimljiv spoj između gastro turizma i umjetnosti, što se nastoji postići upravo inicijativom LAG-a.

U Zaprešiću je 2016. godine desetak umjetnika slikalo koristeći ovu tehniku te je iz prve ruke bilo moguće proučiti proces nastajanja umjetničkog djela. Mjesto održavanja prigodno je bila terasa jednog zaprešićkog wine-bara, na kojoj su kasnije izloženi radovi, što je također privuklo mnoge ljubitelje umjetnosti. Dakle, potencijal projekta je dokazan te bi se uz pronalazak financijskih sredstava djelovanje ULS-a moglo dodatno proširiti.

Povezivanje slikarstva, poljoprivrede i međunarodne suradnje postignuto je kroz projekt Sadnja knjige. Prijatelji Udruge Španjolci Ana Cristina Pol i Alfred March tijekom svog su boravka u Hrvatskoj odlučili iskoristiti vrijeme za ostvarivanje projekta koji bi spojio naizgled nespojiva polja. Radi se umjetnicima koji su po zanimanju grafičari i ilustratori, a dijele interes prema permakulturi. Izradili su dvanaest grafika i ukoričili ih pomoću opreme nastavničkog odsjeka ALU. Svaka je grafika označavala radnje koje pogoduju određenom mjesecu u godinu, tako da se radi o svojevrsnom kalendaru. Između grafika je ostavljen i prazan prostor koji se može koristiti za vlastite bilješke. Nažalost, ovakav se spoj ostvario samo jednom, što naravno ne znači da nastavak ne možemo očekivati u budućnosti.

Kroz projekt Čitajmo sliku tijekom tekuće godine se u galeriji Gradske knjižnice Ante Kovačića u Zaprešiću predstavlja šest do devet autora, pri čemu prednost imaju studenti ALU-a. Umjetnike se predstavlja putem izložbe i manjeg kataloga čije tekstove piše Mirko Škoc, a za izlaganje dobivaju honorar.

Mirko: Tekst bi trebao biti što pristupačniji, jer je, osim promocije mladih umjetnika, cilj ovog projekta edukacija. Likovni je kao predmet u školama marginaliziran, a vizualnoj kulturi ne pridaje se dovoljno važnosti. Zato smo u ovaj projekt planirali uklopiti i tribine, radionice te druge interaktivne programe pomoću kojih će se zainteresirani sudionici na primjeru izloženih radova uz sudjelovanje autora, educirati o različitim aspektima likovnog rada.

Zanimljiva i korisna ideja, koja je do sada vrlo dobro primljena kod publike, su Online izložbe. Radovi pojedinih umjetnika predstavljeni su ili isključivo na web stranici ULS-a, ili prate fizičku izložbu. Uz radove dolazi predgovor i biografija autora. Najrecentija je izložba mlade ilustratorice Tee Jurišić, čija su djela nedavno i fizički predstavljena u Gradskoj knjižnici Ante Kovačića, u sklopu projekta Čitajmo sliku (5. – 26. prosinca 2016. godine).

Razgovarajući o projektu Čitajmo sliku, dotakli smo se i općenitih ciljeva udruge.

Mirko: Odgovornost za ono što je počelo nedostajati u školama prebacuje se na civilne inicijative. Dakle, kroz izložbe, radionice i bilo koji drugi vid djelovanja trebao bi se razvijati utjecaj prvenstveno na djecu i mlade da se kulturno i vizualno obrazuju. Najprije treba stvoriti ili privući publiku, zatim je odgajati kroz pravilno prezentiran sadržaj. Mi smo još mladi i kao udruga u tom pogledu moramo još puno učiti, ali definitivno nam edukacija mora biti 50 posto djelovanja. Drugih 50 posto zamišljamo kao naš zajednički ekipni rad: izložbe, kolonije, istraživanja, multidisciplinarni rad. I ovdje je sasvim sigurno prisutna neka društveno odgovorna i edukativna komponenta.

Održavanje radionica omogućeno je putem natječaja na koje se voditelji redovito javljaju.

Interesna skupina su, osim djece, i nezaposlene osobe, a tim bi se putem, prema Mirkovim riječima, ‘osnažio set vještina koje pojedinac posjeduje, s ciljem da u život kreće snažniji i sigurniji’.

Okolnost koja bi zasigurno omogućila kvalitetniju provedbu svih sadržaja jest pronalazak stalnoga prostora. Financiranjem iz fondova Europske unije planira se obnova Kuće Marof, čiji bi idealni korisnik bila sama udruga. Trenutno se koriste Vršilnica i Muzej Matija Skurjeni (unutar kompleksa Novi dvori u Zaprešiću), Gradska knjižnica Ante Kovačić te privatni prostor. Iako udruga uspijeva djelovati na taj način, budući je razvitak u jednu ruku onemogućen. Kuća Marof bi stoga zasigurno omogućila povećanje aktivnosti, ali i razbijanje predrasuda o umjetnosti kao ‘elitnoj’ djelatnosti koja se ne želi prilagoditi onima koji nisu u nju uključeni. ULS je takav stav uočio prilikom održavanja Minijatura.

Irena: Primijetili smo da se određen broj ljudi boji ući i pogledati izložbu. Uglavnom stanu na sam ulaz, provire glavom, ali ne ulaze. Sve dok im netko ne pristupi i objasni o čemu se radi. Tada se neki odvaže, a neki okrenu i odu. To je tako.

Kroz obrazovanje djece i mladih ULS želi postići prelazak nevidljivih granica koje su nametnute kroz socijalizaciju. Približavanje umjetnosti, pronalaženje načina na koji učiniti sadržaje zanimljivima i svima razumljivima ciljevi su koji se ostvaraju upravo putem ovakih nevladnih organizacija. Voditelji udruge kažu da su temelji za učenje koje žele prenijeti djelomično preuzeti iz rada škole Bauhaus. Ono što se baštini iz Gropiusova učenja jest nastojanje da se povezuju svi vidovi umjetnosti, uključujući i umjetnički obrt. Osim toga, snažna je želja za povezivanjem umjetnosti i praktičnog života, a tako bi se direktno moglo utjecati na promjene u lokalnoj zajednici.

Kako bi pritom bili što stručniji, voditelji udruge nastoje što češće pohađati razne edukacije koje održavaju udruge iste vrste. Izmjene zakona, komplikacije koje nastaju prilikom pisanja projekata i javljanja na iste, rastući su trendovi za kojima pojedine manje udruge kaskaju. Kako i ULS ne bi zahvatila ista sudbina, volonteri mnogo svog slobodnog vremena ulažu u vlastitu edukaciju.

Svakodnevno bavljenje određenim poslom osam sati dnevno podrazumijeva novčanu nagradu. Polazeći za onime ‘odaberi posao koji voliš raditi, pa nećeš raditi niti jedan dan’, volonteri ULS-a svakodnevno ulažu napore i trud kako bi udruga što bolje funckionirala. Uostalom, radi se o cilju čije bi ostvarivanje ostavilo značajan trag na civilnome društvu. Dakle, riječ je o ‘većem dobru’, stoga se postavlja pitanje zašto ovakve inicijative ne bi mogle biti plaćene na adekvatan način. ‘Tvoja plaća je na nebesima’ i nije neka utjeha, posebice kada se u obzir uzme potrošeno slobodno vrijeme, kojem se suprotstavlja vrijeme provedeno na regularnom poslu.

Čini se da će u Hrvatskoj valorizacija ovakvog rada još malo pričekati, a dotad će se udruge snalaziti s (u ovome slučaju) jednim zaposlenikom na pola radnoga vremena. Važna je uloga raznih natječaja i donatora te se zahvaljujući njima, barem koliko je moguće, ispunjavaju funkcije nevladnih, nepolitičkih i neprofitnih organizacija.

Unatoč uvijek problematičnim financijama, vodstvo ULS-a ne posustaje. Čitav projekt odiše zavidnim optimizmom, a zahvaljujući održanim radionicama i manifestacijama te jasnim ciljevima za budućnost, niti nema razloga da bude suprotno. Kontinuitet postojanja udruge, odlična energija i entuzijazam kojim vodstvo zrači, trebali bi biti recept za sve veći uspjeh. Ireni, Mirku i Šimunu zahvaljujemo na ugodnom druženju i odvojenom vremenu, a cijeloj udruzi želimo sve najbolje u daljnjem radu, od koje s pravom puno očekujemo.