Kristina Čehulić mlada je i perspektivna umjetnica iz Rijeke koja svojim karakterističnim radovima u staklu, uistinu u promatraču uspijeva pobuditi znatiželju za materijalom, ali i potaknuti na promišljanje o prirodi i važnosti očuvanja iste. Njezin portfolio odiše umirujućom, vrlo zen, energijom. Mislim da bi se svatko složio da su njezini radovi direktan prijenos prirode u umjetnost te da uistinu pobuđuju samo najiskrenije i najdelikatnije emocije. Radovi koje stvara u staklu odaju dojam prozračnosti i transparentnosti, ništa se ne pokušava sakriti ili uljepšavati jer to nije ni potrebno. Na neki način priroda kroz Kristinine radove govori sama za sebe i opravdava svoju moć – premda je ona, baš poput stakla, krhka i ranjiva.
Primijetila sam da je priroda uistinu neiscrpan izvor energije i inspiracije za tvoje radove pa bih počela i s jednostavnim pitanjem: Koliko uživaš u prirodi? Je li ona oduvijek veliki dio tvog života? Gdje i kada najviše boraviš u prirodi? Kada si primijetila da inspiracija u prirodi počinje prevladavati u tvojim radovima? Misliš li da ima još prostora da se povežu priroda i umjetnost? I za kraj, što za tebe znači i što želiš postići držeći se „zelene“ struje u umjetnosti?
Još sam od malena, zahvaljujući roditeljima, puno vremena provodila u prirodi upoznajući se s raznim biljkama, plodovima i sa svim divotama koje nam priroda donosi. Često smo odlazili u berbe divljih borovica, kupina, šparoga, gljiva, bazge, samoniklog bilja…ovisno o godišnjem dobu. Sudjelujući kao dijete u sakupljanju vlastite hrane stvorila sam veliku empatiju i zahvalnost prema prirodi i živim bićima. Ništa se od toga do danas nije promijenilo. U šetnje prirodom odlazim minimalno dva puta tjedno. Najčešće su to šume Gorskoga kotra s moja dva četveronožna prijatelja i dečkom Lovrom. Uz toliko provedenog vremena u prirodi nekako je logično da glavni izvor inspiracije bude upravo priroda. No, ono što me najviše potaknulo da kroz svoje radove približim prirodu i njenu krhkost ljudima jest činjenica da je zapravo rijetkost da netko toliko vremena provodi u prirodi. Mene to rastužuje! Smatram da zarobljenost u betonskoj džungli ne može biti dobra za nas. Na taj se način jako udaljavamo od samih sebe. Mi smo dio prirode i moramo se potruditi da tako i ostane. Umjetnost i priroda će se po meni uvijek na neki način ispreplitati. Bilo to kroz prirodne materijale ili konceptualno. Kao i u svemu u životu, mogućnosti su bezbrojne. Stoga, smatram da uvijek ima prostora da se na neke nove načine to dvoje još dublje poveže. Kroz svoje radove želim nam približiti prirodu. Potaknuti nas na razmišljanje o njezinoj prolaznosti i krhkosti. Nadam se da će se barem pola ljudi koji vide moje radove podsjeti da priroda može bez nas, ali mi bez nje ne.
Diplomirala si na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Koliki je utjecaj ona imala na tvoj umjetnički rad? Jesi li se s materijalom stakla susretala i prije? Kada si na njega počela gledati kao na glavni medij u kojem se izražavaš? Koliko se zapravo sa staklom može eksperimentirati?
Akademija je zapravo imala veliki utjecaj na moj umjetnički rad. Dok sam studirala pronašla sam svoj jedinstveni izričaj. Iako sam od ranije znala za staklo kao medij izražavanja, prvi put sam se s tehnikama upoznala na kolegiju Staklo. Odmah me dojmilo. Krhko, pomalo opasno, prozirno, ali i ne mora biti…Toliko mnogo mogućnosti pruža onima koji su voljni istraživati i eksperimentirati. Staklo nam pruža tehnike hladne i tople obrade. Pod hladne podrazumijevamo rezanje, lijepljenje, tiffany, vitraž, a pod toplima fuzija stakla, slijeganje, staklena pasta, puhanje… Kroz eksperimente su nastali neki od meni najdražih radova pa naposljetku, i moj diplomski rad. Mislim da je to i bio trenutak u kojem je staklo prevladalo sve drugo i nekako postalo moj fokus.
Voljela bih da nam još malo kažeš o staklu. Postoje razne tehnike obrade stakla, ima li neka koja ti je najdraža? Koja su ograničenja s kojima se susrećeš dok radiš sa staklom? Također, vidjela sam da radiš na restauraciji vitraja u Šibeniku i Zagrebu, možeš li nam reći par riječi i o tome? Kako izgleda proces restauriranja?
Svakako mi je najdraža fuzija stakla jer svaki put kada zatvoriš peć ne znaš stopostotno kako će rad ispasti. To uzbuđenje dok čekaš da se proces završi je neopisiv. Ali tu su naravno i tiffany te vitraji koji me baš nekako umiruju dok ih izrađujem. Po mom mišljenju, u ni jednom materijalu nema ograničenja pa tako ni u staklu. (Osim možda financijsko ograničenje pri kupnji alata, materijala, strojeva…) Generalno, samo sami sebe možemo ograničiti. Tako je, radila sam na restauraciji i rekonstrukciji vitraja šibenske katedrale i zgrade Oktogon u Zagrebu. To iskustvo je svakako doprinijelo tome da jako puno naučim o staklu i samoj tehnici te da još više zavolim taj medij. Vitraji su zapravo jako delikatni, stoga treba biti pažljiv i pedantan, a da ne pričam o tome da nakon što se izrade trebaju proći konzervatorsko oko prije postavljanja. Sam proces sastoji se od jako puno čišćenja, lemljenja pa naposljetku kitanja. Dakle, prvo se stakla otvore iz olovnih profila, zatim dobro očiste i rekonstruiraju ako je potrebno. Onda se očišćeno ili novo staklo stavlja u nove olovne profile. Svi se spojevi zaleme, a zatim se cijeli vitraj zakita kako bi se sve dobro učvrstilo jer su olovni profili dosta mekani. To je ukratko to. Znam da zvuči lagano, ali nisu to samo ova tri koraka ima tu još „finesa“ oko izrade, ali onda bi to već bio elaborat. Fascinantno je u kojim nam sve oblicima dolazi priroda.
Biljke koje si ovjekovječila u staklu u svom diplomskom radu „Biljni fragmenti“ najrazličitijih su vrsta. Jesi li imala pomoć pri sakupljanju i kategorizaciji biljaka? Jesu li kompozicije biljaka slučajne ili namjerne? O kojim se biljkama radi? Vodiš li se više improvizacijom ili planiranjem u izradi svojih radova?
Sve biljke sam samostalno sakupljala godinu dana u raznim šetnjama prirodom. Odabirala sam one koje sam smatrala da bi ostavile odličan trag u staklu, tj. sakupljala sam one koje su po mojoj intuiciji imale najbolju strukturu i teksturu. Nakon toga sam ih nosila u Prirodoslovni muzej u Rijeci gdje smo ih prešali i dehidrirali u dehidratoru. Kada sam sakupila doista veliku zbirku, odlučili smo ih nekako podijeliti. U tome mi je pomogao dr. Boštjan Surina, biolog iz Prirodoslovnog muzeja Rijeka. Od biljaka koje sam tako intuitivno sakupila uspjeli smo grupirati četiri različite skupine koje su kasnije stopljene u 4 staklena kruga. U jednom krugu su paprati, u drugom biljke s ilirskog područja, u trećem otrovnice, a u četvrtom one biljke koje žive u simbiozi s insektima. Sama kompozicija je nastala intuitivno, na licu mjesta prije pečenja samih radova. Uvijek se vodim time da kada gledam posložene biljke na staklu osjećam ravnotežu u kompoziciji.
Usudila bih se reći da si se profilirala u mediju stakla, no i sama kažeš da voliš eksperimentirati u umjetnosti. Je li eksperimentiranje kod tebe intuitivno? Gdje pronalaziš inspiraciju za odabir motiva i medija u kojemu neku ideju želiš predstaviti? Osim što radiš sa staklom, koristiš li se još nekim od medija? Što ti je najviše, a što najmanje drago kod stakla (koji su problemi)? Vidiš li se u budućnosti da radiš u još nekom materijalu ili tehnici?
Svakako je intuitivno. Ni ne razmišljam previše o tome. Dobijem neku ideju i jednostavno ju napravim. Jedino o čemu razmišljam je sama logistika. Kako nabaviti ono od čega mislim nešto stvoriti npr. mahovinu, kako i kada to prevesti kada izlažem jer su moji radovi teški i nespretni za prijevoz itd. Nerijetko se volim zaigrati u keramici te fotografiji i pogađate naravno da je tematika priroda i sve što nas okružuje. U radu sa staklom mi je najdraže što nije nekako uobičajen materijal i tehnika. Većina je navikla na upotrebu drva, kamena i gline kada je riječ o skulpturama ili objektima. Usudila bih se reći da je tako općenito u umjetnosti. I onda to iznenađenje …Vau, zar je to od stakla? A najveći i zapravo jedini problem je prijevoz radova zbog njihove krhkosti, ali i samo pečenje u fuzijskoj peći koje je skupo jer je i struja skupa. U planu mi je nekada u budućnosti izučiti se u puhanju stakla. Jednom prilikom sam probala puhati i baš je zabavno.
Živiš i radiš u Rijeci. Kakva je situacija na riječkoj umjetničkoj sceni? Koliki je interes za radove u staklu i za primijenjenu umjetnost općenito? Jesi li zadovoljna mogućnostima koje se nude u kulturi samog grada? Jesu li natječaji tematski prilagodljivi i pogodni za mlade umjetnike?
Na riječkoj sceni ima šaka ljudi koja marljivo djeluje, stvara i zalaže se da se kulturološki sadržaj zadrži na svjetskoj razini, no za primijenjenu umjetnost ima malo interesa. Nekako se svi na kraju okrenu samoj likovnosti, suvremenoj i konceptualnoj umjetnosti. Imam dojam da se primijenjena umjetnost prepušta dizajnerima i smatra nečim što je za industriju i biznis. Zato mi je cilj u skoroj budućnosti stvarati radove od stakla koji ne samo da imaju umjetnički dojam, nego i kvalitetan primjenjivi aspekt. Tako je samom čovjeku umjetnost bliža jer ju može i koristiti – konzumirati. Natječaji se svakako događaju, ali po mom mišljenju može to i bolje, pogotovo za mlade ljude. Ponekad mi se čini da se često na nekim manifestacijama pojavljuju uvijek ista imena. Mladi se umjetnik koji je nov na sceni treba baš jako truditi. Prijaviti se na pet različitih natječaja pa će na jednom proći. No, svakako je važna upornost i rad jer se nekad otvore prave mogućnosti.
I za kraj vratimo se na tebe i tvoju umjetnost. Za ovako mladu umjetnicu dosta si izlagala i vrlo si aktivna na raznim poljima. Za ostvarivanje tvojih radova potrebna je velika predanost poslu, upornost, snalažljivost i ambicija. Svaka čast! Što je sljedeće u planu? Voliš li sudjelovati na grupnim projektima ili si vuk samotnjak kad je riječ o umjetničkom stvaralaštvu? Radiš li na nekom novom radu trenutno i možeš li nam nešto više o tome otkriti?
Hvala ti! Sljedeće u planu je nastaviti podizati svoj brend Plantiful Studio koji se bavi izradom dizajnerskog stakla s naglaskom na jedinstvene proizvode. Zbog specifičnosti izrade svaki rad je apsolutno autentičan i kao takav neponovljiv. U njima će se pronaći svi zaljubljenici uprirodu, ali i svi ljubitelji dobrog dizajna koji vole svoje interijere i eksterijere urediti nečim posebnim. Trenutno radim i na novoj izložbi s još dvije kolegice koje također stvaraju u mediju stakla, tako da svakako volim grupne projekte. Izložba će se održati u netipičnom galerijskom prostoru. Radi se o RiHubu koji je riječki coworking prostor. Imaju program Startup inkubator u kojem sam sudjelovala i uz čiju sam veliku pomoć krenula razvijati svoju poslovnu ideju Plantiful Studio. U skorijoj budućnosti slijedi i kupnja vlastite fuzijske peći tako da svakako možete očekivati puno novih radova koji već dugo čuče u mojoj glavi. Jedva čekam to sve izbaciti iz sebe!
MARTA AGIČIĆ
