Prije svega, čast mi je predstaviti gospođu Biserku Rauter Plančić, ravnateljicu Moderne galerije u Zagrebu i glavnu osobu za suradnju na ovogodišnjoj izložbi Put na obje strane (u originalu Der Weg auf beiden Seiten) s Panorama Museumom u Bad Frankenhausenu. Izložba velikog hrvatskog slikara Vasilija Jordana nalazi se u respektabilnom tirinškom muzeju te je otvorena od 10. ožujka ove godine, a zatvara se uskoro, 10. lipnja. Izbor od devedesetak radova i koncepciju izložbe zajedno s povjesničarkom umjetnosti, prof. Rauter Plančić potpisuje povjesničar umjetnosti dr. sc. Gerd Lindner.
Vasilije Jordan jedan je od najzanimljivijih i najcjenjenijih hrvatskih umjetnika, veoma poznat zahvaljujući originalnoj figuraciji, bogatoj sjećanjem i muzikalnošću, simbolima i izvanvremenskim evokacijama’, navodi vrsni likovni kritičar Giorgio Segato u monografiji iz 2009. godine u nakladi AGM-a. ‘Jedan je od umjetnika koji su u suvremeno doba, ostavljajući siguran i izuzetno osoban i sugestivan pečat, anticipirali potrebu za osjetilnim sjećanjem koje je na određen način sposobno nadomjestiti gubitak prouzročen epohom brzina, zvučnog nereda, atmosferskih i ambijentalnih zagađenja, ideoloških i vjerskih kriza’ te ne treba začuditi da je zaintrigirao njemačkog kustosa i povjesničara umjetnosti dr. sc. Gerda Lindnera. Lindner je ravnatelj muzeja posvećenog jednoj od najvećih suvremenih slika, ulju na platnu njemačkog slikara Wernera Tübkea (dimenzija 14 × 123 metara), panorami posvećenoj seljačkim ustancima Tiringije prikazanoj kroz prizmu prolaska vremena i godišnjih doba. Izuzetno zanimljiva i jedinstvena slika, ispod koje je djela imao priliku izlagati naš veliki slikar.
Panorama Museum nalazi se blizu gradića Bad Frankenhausena; Rauter Plančić navodi kako ‘s vrha brda na kojem se smjestio muzej pogled puca na četvrtinu Tiringije, a velika bijela rotonda izvrstan je primjer interpolacije u prirodu i tirinška prostranstva.’ Dakle, mnogo će stvari utjecati na uspjeh i poveći odaziv njemačke i inozemne publike na izložbi našeg umjetnika u ovom jedinstvenom izložbenom prostoru.
Možete li opisati početak i tijek suradnje s Panorama Museumom i gospodinom Gerdom Lindnerom? Koliko su dugo pripreme trajale? Odakle su brojna djela pristigla? Koja je bila uloga Moderne galerije u tom procesu?
Pripreme su bile dugotrajne zahvaljujući pedantnosti i predanosti kustosa i upravitelja Panorama Museuma, gospodina Lindnera, i autora same izložbe Vasilija Jordana. Zahvaljujući njegovoj pedantnosti, pripreme su trajale punu godinu. Kako je došlo do suradnje? Odgovor je jednostavan. Unatoč velikom angažmanu Moderne galerije u promicanju vidljivosti suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika i njihovom plasmanu na međunarodnoj, a prvenstveno europskoj kulturnoj sceni, sav uložen trud ponekad ne urodi željenim plodom. No do ove je suradnje došlo gotovo isključivo preko inicijative g. Lindnera: on je prilikom jednog putovanja u Zagreb, prije dvije godine, primijetio, u izlogu jednog antikvarijata monografiju slikara Vasilija Jordana. Ona ga je jako zainteresirala, te je ušao i zanimao se za druga monografska izdanja posvećena njemu, bilo na kojem jeziku, pa je tako naišao na francusku verziju izdanu u nakladi Globusa. Kako i inače sustavno proučava, istražuje i piše o nadrealizmu, i to o onom srednjem valu poslije Drugog svjetskog rata, s naglaskom na magičnom realizmu, silno ga je zaintrigirao Jordanov rad, koji je hrvatski doajen i ‘prva violina’ u tom smislu. Po povratku u Njemačku, Lindner je kopao i tražio kako bi naposljetku posredstvom hrvatske ambasade u Berlinu konačno došao do više informacija i slikarove adrese. Obratio se pismima samom Jordanu, kojem je u svibnju 2017. uputio poziv za samostalnu izložbu u svom muzeju. Kako sam osobno s gospodinom Bešlićem bila koautorica Jordanove retrospektive u Modernoj galeriji održanoj prije 8 godina, gospodin i gospođa Jordan, također afirmirana slikarica te kao stalni oslonac i pomoć u korespondenciji, obratili su se Modernoj galeriji sa željom i upitom kako bismo pomogli prikupiti građu.Naravno da smo s oduševljenjem prihvatili zanimanje g. Lindnera i njegovog muzeja za projekt ovakve vrste, koji se lagano može (po obuhvatnosti izložbe) nazvati retrospektivom. Za njega je Moderna galerija pridonijela najvećim brojem djela iz svog fundusa, a ostatak je dospio iz dviju privatnih zbirki, one umjetnikove te zbirke Bože Biškupića; sveukupno je u Njemačku poslano 89 ulja na platnu, a preostalih 6 radova crteži su olovkom, tušem ili kredom, u kojim je tehnikama Jordan vrstan majstor.
Kakav ste dojam stekli na otvorenju, je li publika upoznata s hrvatskim umjetnicima? S obzirom na to da se bliži zatvaranje Jordanove izložbe, kakav je bio odaziv? Jeste li zadovoljni ostvarenim projektom u cijelosti?
Na samom otvorenju, odaziv je bio krasan. Da bismo čitateljima malo približili okolnosti ove izložbe, valja reći da je Bad Frankenhausen jedno malo mjesto i pitala sam se na početku kakav će biti odaziv publike. No po dolasku na otvorenje i boravku u tom mjestu u srcu Tiringije primijetila sam brojne turiste, hostele pune stalnih gostiju koji dolaze zbog slanih kupki i lječilišta koja se u okolici nalaze. Naravno da su željni novih kulturnih događaja i sadržaja pokraj toga što su desetljećima pasionirani posjetioci njihova najvećeg ponosa, slike velikih razmjera njemačkog suvremenog slikara iz Panorama Museuma. Na moj upit g. Lindneru koliki broj posjetioca predmnijeva, on mi je odgovorio da muzej računa na poveći broj ljudi; jer fama volat, vijesti o novom događaju u muzeju posvećenom slavnoj slici brzo se šire preko Berlina i drugih velikih gradova koji su i sami kulturna središta. I doista, sad kad smo pri kraju izložbe, izvještaj govori da je bilo više od 10 000 posjetioca Jordanove izložbe.
Suradnja s umjetnikom početke bilježi još davne 1973. godine, kad je ostvarena Jordanova prva monografska izložba u Modernoj Galeriji. Retrospektiva 2010./2011. godine imala je uistinu velik odjek kod suvremene publike i kritičara. Je li se i koliko ta suradnja autora i galerije promijenila? Što biste mogli izdvojiti kao posebno u okviru te suradnje?
Slikara Jordana poznajem doista dugo i na razne načine smo surađivali, i na mom prijašnjem radnom mjestu kao kustosa galerije Klovićevi dvori. Tu sam se susretala s Jordanom, tu smo radili brojne manje studijske izložbe, birali smo radove za veće tematske izložbe i slično. Zatim slijedi monografska izložba g. Jordana 1973. godine u Modernoj galeriji u naponu njegove snage, nakon svih talijanskih uspjeha i uoči drugih uspjeha u Francuskoj i Belgiji gdje će ostaviti važan trag i utjecaj, a koja je zadivila domaću publiku te nakon koje je u posjed Galerije dospio niz remek-djela, ulja na platnu od kojih se tri danas nalaze u našem stalnom postavu. Kad sam prije 9 godina dospjela na čelo Moderne galerije i u želji da malo oživim postav i djelovanje Galerije, da postane vidljivija na likovnoj izložbenoj sceni grada Zagreba i Hrvatske uopće, pokrenula sam jedan niz retrospektiva i povremenih izložbi. Tijekom ljeta treba strancima kojih je svakim danom sve više pokazati suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost, zbog čega bismo zadržali stalni postav, a domaću publiku valja razveseliti u drugoj, zimskoj polovici godine povremenim izložbama doajena i neupitnih velikana novije hrvatske baštine od sredine 19. stoljeća do danas. One su probudile i reaktivirale Modernu galeriju, a u sklopu tog niza koji uključuje Račića, Kraljevića, Vulasa, javlja se i Jordan, čije je izložbe 2010. i monografije iz 2011. temeljni autor bio povjesničar umjetnosti Milan Bešlić, koji je za opsežnu monografiju napisao i veliki predgovor. To je bilo u svrhu zapečaćenja traga koji je naš slikar ostavio na hrvatskoj likovnoj sceni 20. i 21. stoljeća. Tako je ostvaren cilj koji smo si zadali, a to je da predstavimo kroz godine razvitak njegove autentične, originalne, jedinstvene poetike magičnog (nad)realizma u hrvatskom kontekstu. Izložba je imala velik uspjeh kod publike i kritike što je u meni, a vjerujem i u samom slikaru, izazvalo veliko zadovoljstvo.
Koja je važnost i posebnost izložbe Put na obje strane za hrvatsku međunarodnu suradnju u suvremenom kulturnom kontekstu?
U kontekstu naših napora da istaknemo, afirmiramo, pokažemo da hrvatska likovna umjetnost, i kiparstvo koje je jednako moćno kao slikarstvo, pa i medaljerstvo, bude više primijećeno na europskoj karti, inicijativa g. Lindnera igrala je nevjerojatno veliku ulogu. Rekla bih da hrabre i marljive prati i sreća. Naravno da je Jordanovo stvaralaštvo privuklo Lindnerovo zanimanje, s njim je hrvatska likovna scena doživjela svojevrsne vrhunce, a ova izložba i njezina posjećenost to u najmanju ruku potvrđuju. Ostao je velik trag nakon izložbe u vidu velikog, bogato ilustriranog kataloga na njemačkom jeziku, s puno novih i starih tekstova – onaj našeg ravnatelja Panorama Museuma je takoreći ponovno lansirao osobu i djelo Jordana u kontekstu europske suvremene umjetnosti. Venecijanski bijenale, festivali i druge smotre imaju za zadaću da streme avangardi i otvaraju neke druge putove – muzejima je pak osnovna zadaća da sačuvaju najveće vrijednosti svoga i prošlog vremena, umjetnosti producirane u njihovom vremenu, i da ne eksperimentiraju novim, već afirmiraju postojeće i provjerene, prvorazredne vrijednosti koje bi se u suprotnom kroz nekoliko generacija lagano zaboravile.
Upravo to i radi Panorama Museum ovom izložbom, na još jedan izuzetan način odaje počast važnom hrvatskom slikaru. ‘Poetsko istraživanje Vasilija Jordana uvijek je pripadalo paralelnom vremenu u koje sklanja svoju senzibilnost, svoj mirni i retrospektivni pogled bogat nostalgijama, uspomenama, snovima, anakronim željama i izvanplanskim viđenjima’ i možda je Jordanovo poetsko istraživanje to što nedostaje publici danas, a na što je izložba Put na obje strane tako uspješno podsjetila.
