Ovog smo tjedna porazgovarali s Ivanom Gundićem, studentom diplomskog studija fotografije pri Akademiji dramskih umjetnosti (ADU) u Zagrebu. Mladi se fotograf kroz zadnjih nekoliko izložbi istaknuo svojim vrsnim konceptualnim promišljanjem problema, ali i medija, a detalje nam je predstavio u intervjuu.

Kada i kako si odlučio upisati Akademiju dramskih umjetnosti? Koliko si se informirao i spremao budući da nemaš završen preddiplomski studij?

Isprva sam upisao političke znanosti jer sam, iskreno, te godine smatrao kako nisam spreman za prijemni za preddiplomski na ADU. Na političkim znanostima sam se našao i pronašao. Također sam tri godine bio demos na Odsjeku snimanja i televizije, bio blizu fotića, radio za novine, cijelo vrijeme fotkao. Kako sam završio preddiplomski, našao sam se u situaciji gdje imam, zbog bolonje, priliku probati upisati ADU. Malo sam se ukoliko raspitao kako izgleda taj prijemni i ostalo, sklepao sam mapu, došao tamo i prošao. I bilo mi nevjerojatno.

Na diplomskoj razini izvode se studiji Fotografije i Snimanja – zašto si se odlučio baš za fotografiju? Koje su prednosti upravo toga medija?

Jednostavan odgovor – ja nemam ama baš nikakav stav da je jedno ili drugo više ili manje vrijedno, nego je više stvar u tome da je fotografija jedini snimateljski smjer na ADU koji ti nudi potpunu kreativnu slobodu. Postoji diplomski fotografije koji je čista konceptuala. Iako ima nekih tehničkih zadataka to je puno manje nego na preddiplomskom. Također mislim da je osnovna razlika u tom pristupu što ti kao snimatelj radiš po ‘narudžbi’ nekog redatelja. Naravno da uneseš svoju kreativnu notu, ali u manjoj mjeri nego u fotografiji gdje si sam sa sobom i samostalno produciraš rad koji je tvoj osobni bez ikakve hijerarhije. Idejni začetak kod fotografije je da krećeš od svoje ideje koju sam realiziraš, dok drugi snimateljski odsjeci trebaju naći ekipu, redatelja, raditi s drugim ljudima i slično.

Dosada si sudjelovao na nekoliko skupnih te pojedinačnih izložbi. Kako se tvoje poimanje izložbi i izlaganja promijenilo kroz praksu? Kako gledaš na komentare i kritiku?

Dosta dugo sam snimao fotke bez ikakve intencije da ih izlažem jer mi nije bilo, kao sad, normalno da ako ideš uopće razmišljati o nekom radu automatski moraš razmišljati i o nekoj prezentaciji istog, kako će on izgledati u izložbenom prostoru i drugo. Jer, prije nego što sam krenuo razmišljati o fotografiji kao vizualnom jeziku za samu komunikaciju tvojih ideja van, bilo mi je to nespojivo – da bi svaka fotka koju snimiš trebala biti u nekom kontekstu kojeg negdje izlažeš jer tako funkcionira umjetnost. Izlagao sam prije svakakve stvari, a sad u zadnje vrijeme to ide puno čišće, ali i lakše u smislu da nisi izgubljen u tisuću različitih ideja nego te se stvarno prisili da radiš na maksimalno dva, tri rada istovremeno.

Nemam nikakav strah prema komentarima, to mi je najdraže što se može dogoditi. Općenito, pogotovo u Hrvatskoj, vlada atmosfere ravnodušnosti prema umjetnosti i smatram da je najgora pozicija ona u kojoj ti sve svoje daješ u neki rad i tebi on puno znači, ali kad dođeš na milost i nemilost kritike isti ne izazove baš nikakvu reakciju. Naravno iz njih uvijek treba izuzet komentare prijatelja i rodbine. Najbolje je kada dođe netko tko zna više od tebe, netko stariji i iskusniji, pa te uzme sa strane i kaže. To je konstruktivna kritika, možeš tu eventualno razmisliti o ovome ili onome. To ti je direktna pomoć, vanjska konzultacija koja je dobrovoljna i dobroćudna.

Posljednja izložba U procesu izvedena je kao plod radionice Umjetničko istraživanje i profesionalna praksa koju je vodila Marina Paulenka. Na čemu je bio fokus radionice te koliko je ona promijenila tvoju ideju prezentacije radova?

Smatram radionicu brutalno korisnom. Bila je izvedena u opuštenoj, prijateljskoj atmosferi, ali nam je i osvijestila neke stvari za koje uopće ne možeš znati da su tu ako ti direktno netko ne kaže ili pokaže. Ta radionica nas je vodila kroz proces gdje se istovremeno kako produciraš neki radi, trebaš baviti i time da razmišljaš da ti radovi zajedno funkcioniraju i da ih netko vidi i za njih čuje. Marina nas je natjerala (ili smo se ipak sami natjerali) i da napravimo svoj web, napravimo vizitke. Dok nam nije rekla da je to potpuno normalno i da ih moraš imati jer tako svijet funkcionira, smatrao sam to suludim. Najvažnije, pokazala nam je kratke crte cijelog svijeta prijavljivanja na grantove, natječaje, potaknula nas da napišemo univerzalnu biografiju – dosta korisnih stvari koje vjerojatno nikad inače ne bi napravili. Pobrinula se da napravimo te neke stvari koje bi inače gurali sa strane i ostavljali za kraj.

U ciklusu Živim fotografije si odveo u svojevrsnu formu objekata – zašto je to bilo nužno? Možeš li nam detaljnije objasniti koncept rada? Kako je rad bio tehnički izvediv?

Živim je nastao kao ciljano produciran rad za Drava Art Biennale. Ove zadnje godine tema je bila voda i urbanizam, što je meni kao studentu u Zagrebu došlo kao naručeno. Razmišljao sam o toj predizbornoj kampanji i činjenici kako je cijeli grad polijepljen plakatima sa sloganom Živim Zagreb. Kako imam političku pozadinu s bivšeg faksa, primijetio sam Bandića koji gradi tri fontane na koje troši puno novca. One su ušle u internetski diskurs i to sam shvatio kao nešto o čemu bi valjalo ispričati priču. Počeo sam razmišljati kako se ideologija manifestira u javni prostor kroz određeni oblik – to je nekad spomenik, nekad fontana i slično. Taj je objekt materijalizacija vladajuće ideologije u društvu koji uvijek ima jednu osnovnu svrhu, a to je da privlači pozornost na samog sebe. On je podsjetnik kojem društvu pripadaš i s kojim se ljudima identificiraš. Odlučio sam se time pozabaviti i digitalno sam snimao reprodukcije plakata bez ikakvih intervencija. Zatim sam trebao naći način kako da te fotke razvijem u fontanama usred bijelog dana. Znači, morao sam izbjeći korištenje bilo kojeg negativa ili bilo koji proces koji ga uključuje, čak i da ideš direktno raditi kopije nemoguće ih je tamo izvesti. Krenuo sam istraživati alternativne tehnike i došao do toga da digitalno fotografiram plakate, okrećem ih na računalu u negativ, te negative printam na grafo-folije, a grafo-folije kontaktno kopiram na domaći foto-papir kojeg sam sam napravio od akvarel papira (on je inače malo osjetljiv pa ga možeš ‘zapeći’ na suncu). Dodatno mi se taj proces razvijanja u fontanama učinio vizualno zanimljiv i tada sam ga odlučio ukomponirati uz performans. Odlučio sam ga snimiti na tri lokacije: Hrvatske bratske zajednice, Trg kralja Tomislava i Britanac – i prezentirati javno razvijanje gdje je zadnji dio ispiranje s vodom (onom iz fontane). Za tu javnu prezentaciju išao sam dodatno pokazati objekt fontane kao objekt materijalizacije ideologije i tako sam ih odlučio izložiti u pleksi-tankovima koji su bili ispunjeni vodom iz fontana. Kroz prizmu vode se, kao simbola pročišćenja i života, može gledati te kontaktne kopije fragmenata iz plakata. Voda ovdje služi i kao sredstvo uvećavanja pa se očituje svaki, i najmanji znak degradacije.

Kako je slogan bio Živim Zagreb, a kako je kroz vrijeme ostalo samo Živim, zanimljivo je primijetiti da će u idućem izbornom ciklusu na izbore u Zagrebu izaći ljudi koji su se rodili dok je Bandić već bio gradonačelnik. 18 godina mandata ide. Ovo nije politička kritika, ovo nije kritika Bandića, nego samo  treća perspektiva političke stvarnosti u kojoj danas živimo.

Baviš li se inače politikom u fotografiji? Smatraš li ju potrebnom komentirati?

Smatram da je politika pomalo sklizak teren. Ali ako malo promotrimo radove, posebno nekih konceptualaca iz naše regije, pogotovo starijih koji su prošli i Jugu i rat i tranziciju i raspad ekonomskog sistema, vidi se da je to na neki način neizbježno jer nedvojbeno tvori naš identitet kojeg mi danas ovdje dijelimo. Gotovac, Trbuljak, Jerman, Grupa šestorice, Martek… Svi su oni imali tu notu približavanjapolitici u smislu okretanja parola, svođenja neke društveno političke situacije na apsurd ili svjesnog ismijavanja. Nitko od njih nije išao direktno reći ja zastupam ovo stajalište, ali sam protiv vašeg, nego su samo željeli reći ovo nije moj svijet. To je ta razlika između bavljenja politikom i ispolitizirane umjetnosti. Htjeli su samo reći ovo je moja reakcija na vaš svijet.

Mislim da umjetnost nikad ne bi trebala biti politizirana. Ona se može baviti politikom, ali tu je jako jasna granica između jednog i drugog. Jedno je treća perspektiva i observacija umjetnika kao osobe koja samo gleda na svoju stvarnost i onda je na neki način reproducira kroz svoje radove, a drugo je kada se ideš bijesno baviti ideologijom. Mislim da umjetnici ne bi trebali biti ideolozi u političkom smislu, ali bi trebali kao i na sve ostalo čime smo okruženi – reagirati!

U sklopu izložbe Izvedbene praksu ADU prezentirao si radove koji se bave kazalištem, njegovim prostorom i onime što komunicira. Koliko ti je kazalište inače važno u životu? Kako si se odlučio prikazati upravo njega?

Odgovor je jednostavan. Kazalište je odabrano jer je to bila izložba koju smo izvodi u sklopu Katedre povodom Kazališne revije Akademije dramske umjetnost (KRADU) – manifestacije koja se izvodi svake dvije godine, a gdje se predstavljaju studenti glume. Kolektivno, kao Katedra, odlučili smo da studenti diplomske razine produciraju radove koji problematiziraju kazalište, odnosno da nemaju samo dokumentarnu ulogu. Bio sam u bolnici i nisam mogao realizirati neke druge ideje koje sam imao ranije, već sam imao samo tjedan dana za produciranje toga rada. To je završilo na foto-instalaciji u dva povezana dijela, a najšira tema je bila politizacija kulture i kazališta. Ta tema je vječna, od cenzuriranja Gavellinih plakata s gospama koje se grle, Hasenbegovića u Vijeću HNK-a, demonstracija ispred Frljićevih predstava u Zagrebu, Splitu, Rijeci pa do toga da su neke braniteljske udruge pokušale odgoditi Noć kazališta. To je priča koja se rotira valjda zadnjih 15 godina bez prestanka. Išao sam opet dati taj svoj komentar, treću perspektivu – pristupio sam problemu sa stajališta da bi kultura trebala biti zdravorazumska, iznad prizemnih ideoloških prepucavanja. U Hrvatskoj se događa to da se ti odlaskom na ovu ili na onu predstavu automatski identificiraš s jednom skupinom ili drugom. Time se kultura sama svodi na subkulturu – ljudi se dijele na grupe ovisno o tome koji kulturni sadržaj konzumiraju. Sve što radiš u društvu na neki je način politički čin, i to što mi sad sjedimo za kavom i radimo intervju, a ne koristimo ovo vrijeme za borbu za prava životinja isto je svojevrstan politički čin. Jer sve što napraviš u društvu vuče uzročno-posljedične. Taj je rad završio time da sam stavio jedan render Čehovljeve puške i od toga složio 3D fotoinstalaciju gdje sam tu pušku pribio sa pravim klinom o zid. Drugi dio rada je jedna fotografija praznog kazališnog gledališta koje je fragmentirano pa je od istog složen mozaik, po perspektivi poredanih dijelova iste fotografije. Ta dva rada funkcioniraju pod jednim zajedničkim nazivom Odlazak u kazalište politički je čin kao svojevrsna proklamacija, možda čak i parola. Probijanje sa klinom proizlazi iz rečenice „ako netko u prvom činu kazališne predstave objesi pušku o klin, ona do zadnjeg čina mora opaliti“. Time je on želio reći, u nekoj mojoj interpretaciji, da sve u kazalištu mora biti uzročno-posljedično vezano i ništa ne smije biti suvišno.

Možeš li se osvrnuti i na uporabu boja u spomenutim radovima?

Prva izvedba radova bila je s paint estetikom špage rendera koja je nacrtana da bude krič roza, da se uključi ta dimenzija autoironije i sprdnje jer je upravo ona boja trasha. Ipak, na kraju je sve završilo na crveno-sivom-crnom jer su to boje ruske avangarde, da se i one uklope u isto stajalište.

Baviš li se rekreativno (ili aktivno) videom? Možeš li nam predstaviti film Crna Katica?

Osim fotografije, često mi dođe i unutarnja želja za kratkim filmom. Za završni rad na političkim znanostima, s dvjema kolegicama – Zlatom Cetinom Terzić i Nikom Mokos, dobili smo zadatak snimiti kratki dokumentarni film. Onda smo tražili temu, počeli istraživati te se slučajno dogodilo da ja, pošto sam iz Koprivnice, znam pozadinsku priču iza crne lokomotive (Crna Katica) koja stoji pokraj Glavnog kolodvora u Zagrebu. Ta je priča dosta crna, ali i nepoznata. Ta je lokomotiva, koja danas stoji kao spomenik Hrvatskim željeznicama na glavnom kolodvoru glavnog grada Hrvatske, ista ona koja je tijekom Nezavisne Države Hrvatske vukla logoraše s kolodvora u Koprivnici do prvog sabornog logora Danica na periferiji grada. Stvar je intrigantnija time što kraj te lokomotive danas stoji jedna ploča na kojoj pišu samo njeni tehnički podaci, međutim nigdje ne piše njena cjelovita povijest. To se na ovoj razini razgovora može činiti kako kakav kiks, ali postoji još intrigantnija stvar oko cijele te priče. Poanta je da je lokomotiva do 1992. stajala kao spomenik na žrtve holokausta u sklopu spomen-područja Sabornog logora Danica i onda je 16. svibnja 1992., usred ratnih zbivanja u Hrvatskoj, ista preko noći (ispod svih radara svih medija i novina) premještena ovdje u Zagreb te je zamijenila drugu lokomotivu. Ta druga lokomotiva je bila jedna od tri parne lokomotive Titovog plavog vlaka. Tu su parnu lokomotivu smjestili u Vukovarsku, a ovu crnu su stavili ovdje bez ikakvog pisanja o tome. Riječ je o jednoj situaciji gdje se, u jeku ratnih zbivanja, događa zamjena simbola, ništa od toga nije pokriveno ni na koji način i događa se ta zamjena koja traje do danas. Da bude još groznije, raspisan je natječaj za rješenje spomenika žrtvama holokausta jer je Zagreb jedini grad u Europi koji nema spomenik decidiran baš žrtvama. Pobijedilo je rješenje kojeg smatram korektnim – brončani koferi naslagani jedan na drugog kao što je to bilo u logorima, ali je paradoks što su ga odlučili smjestiti između Hrvatske pošte i kolodvora, znači 5-10 metara od lokomotive kod koje još uvijek ne stoji njena povijest.

Čulo se kako spremaš projekt Prolaz za divlje životinje – o čemu je riječ?

Riječ je o završnom radu za 4. godinu koji će biti predstavljen u rujnu zajedno s radom kolege Denisa Butrovca u Galeriji SC. To je više-manje sve što mogu reći.

Više o Ivanu možete saznati na njegovoj stranici.
Naslovna fotografija: Karla Jurić
Ostale fotografije ustupljene od strane umjetnika