Vječni likovnjak te iskusni ilustrator i grafičar, Dominik Vuković, koji je jednom prilikom opisan riječima jedan od dva najmekanija lika na Jarunu, ipak je uspio pobjeći ateljeu i prepustio se razgovorima. U zadnjih se godinu dana o Dominiku podosta pisalo - likovna intervencija u zatvoru Remetinec, samostalna izložba Hahari i žabe u Laubi, Međunarodna izložba „21. minijature“, ilustracije za San ljetne noći Zorana Ferića tek su presjek djelovanja ovog dobrog duha zagrebačke scene.
Konačno, uhvatio je malo vremena te se jedno podne iskreno i spontano predao razgovoru i razmišljanju, priznavanju i savjetovanju, otkrivši pri tome i sitne cake zanata.
Dominiče, 2015. godine završio si grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Koji su bili tvoji dojmovi nakon upisa, koji te je dio posla fascinirao?
Kada sam došao na Akademiju mislio sam kako ću biti 'slikar' odnosno kako ću se baviti samo slobodnom umjetnošću i s tom sam mišlju upisao Akademiju. Kada si tamo gledaš starije kolege i svoje uzore te promatraš kako izlažu, upravo mi je taj izlagački aspekt uvijek bio zanimljiva dimenzija umjetnosti što se i zadržalo.
U posljednje vrijeme vrijeme puno se više baviš takozvanom primijenjenom umjetnosti odnosno ilustracijom, kada se ta ljubav rodila? Je li Akademija pridonijela tom usmjeravanju?
Ne vidim veliku razliku između slobodne i primijenjene umjetnosti jer se kod obje susrećeš s jednakim problemima - boja, kompozicija, narativni dio likovnog djela, to nikada ne nestane. Jedina je razlika da se kod ilustracije ti radovi koriste za slikovnice, knjige, plakate.
Zoran Ferić, San ljetne noći, ilustracija Dominik Vuković
Svijest o ilustraciji rodila se negdje u sredini, na trećoj godini. Tu, na odjelu grafike, birali smo mentora, u mom slučaju to je bio [Svjetlan] Junaković koji više predaje primijenjenu grafiku. Na samom odsjeku situacija je pomalo drugačija nego na ostalima, primjerice na slikarstvu neovisno kojeg mentora odabereš i dalje se baviš slikarstvom, na kiparstvu također, dok na grafici imaš jednog mentora koji se bavi više klasičnom, a drugi konceptualnom. Svaki je poseban. Svi mentori su vrlo otvoreni prema svim načinima izražavanja, potiče te se da radiš ono što želiš, ali primjerice Arbanas je bila ipak malo više usmjerena na klasičnu grafiku, njeni su studenti najviše vremena provodili u štampariji. Dok su se oni Šimraka i Vodopije znali u potpunosti odmaknuti od crteža, znaju otići u nešto što ima veze sa kiparstvom, instalaciju, čak otiđu i u nove medije. S druge strane studenti Junakovića odu u knjigu, u slikovnicu, u ilustraciju.
Junaković je istaknuti ilustrator tako da mi je u potpunosti jasno zašto lako može potaknuti interes za ilustracijom. Ipak, postoje li studenti koji nisu odabrali taj smjer?
Postoje. A treba podsjetiti kako je Junaković kipar koji ilustrira i radi slike. On je svestrani umjetnik koji štošta može pokazati studentima kroz svoj sukus znanja. Oni ih vodi prema primijenjenoj grafici, ali naravno da ih ujedno i potiče napraviti vlastite projekte.
To što mu studenti često završe na ilustraciji gotovo kao da je interna spika u kojoj svi znaju zašto biraju Junakovića. Makar, bilo je studenata koji završe njegovu klasu, a rade slobodnu grafiku, slobodni crtež. Prije njega bio je Tišljar koji je isto vodio taj primijenjeni dio grafike i njegovi su isto odlazili i u animaciju i u ilustraciju, bilo je svega.
Vječno naivno pitanje, no koliko se na studiju čistog medija studenti susreću s onim ostalima?
Na prvoj godini tjeraju te da upoznaš i ostalo. Tada moraš proći sve školski, postoje obavezna crtanja, akt, slikanje po modelu, a kasnije, na trećoj godini taj se dio ostavlja. Tada jedini obavezni dio ostaje crtanje akta, a za ostalo se očekuje da sam osmišljavaš projekte i pokušavaš ih izvesti. Kod Junakovića, primjerice, to je izvedeno da on zada temu, glumeći tvog klijenta, a ti se moraš snaći i to odraditi. Doslovno te priprema za te probleme koje ćeš, kao ilustrator, kasnije u životu imati.
Jesi li ikada imao period u kojemu si se bavio čistim slikarstvom?
Neko vrijeme sam se htio prebaciti na slikarstvo, ali čisto slikarstvo… Kako bi to uopće bilo dobro definirati, ako bih to mogao definirati kao nešto gdje slikari istražuju što je slikarstvo, istražuju medij, gdje materija slikarenja postaje glavna bit.
Dominik Vuković, Cyrilovo stanje uma na planini
Na zadnjoj izložbi Hahari i žabe predstavio si jednim dijelom i velike formate - 200x150 cm što je, moraš priznati, podosta neobično za ilustraciju, odnosno službeno se vodi kao crtež. Kako gledaš na taj odnos crtež - ilustracija - slika?
To su problemi s kojima se teoretičari susreću, oni koji se bave time što je slika sama i o tome aktivno promišljanju. Meni je teško to tako precizno definirati.
Jesu li to slobodni crteži? Pa da. Crveni crteži jesu dio moje autorske serije i prema tome oni jesu čisti crtež. Možda je kod njih opisnost i narativni dio jako izražen, što bi se moglo prepisati ilustrativnom pogledu na crtež, ali opet, crteži mnogih starijih majstora, ili umjetnika 19. stoljeća, primjerice Honora Daumiera imaju drugačiju priču. Daumier je čisti slikar, njegovi crteži su čisto slikarstvo, ali su bili primijenjeni kao novinske karikature. Te karikature nisu toliko groteskne kao one koje se danas njima smatraju, ali su veoma opisne, imaju politički karakter; zato bih rekao da sam sličniji tom jednom miljeu nego nekome poput [Francisca] Goye. Makar i Goyine serije crteža opisuju određene konkretne događaje, imaju čak dokumentaristički karakter. On je valjda prvi dokumentarni novinar ikada. Fotograf! To su različiti aspekti likovnosti koje je dobro prokomentirati. Slikar nikada nije samo slikar.
Što je onda bila misao vodilja za te kreacije?
Kada sam radio te crteže nisam toliko razmišljao o tome što crtam, već o tome da imam što i želim to ispričati, a to ću provest kroz crtež. Važno mi je da radovi budu likovno usklađeni. Imao sam i uzore pri tome, primjerice htio sam da mi kompozicije budu skladne kao one [Joan] Miróa, unatoč figurativnosti pronalazio sam inspiraciju i kod apstraktnih umjetnika.
Kod njih primarno zbog ritma ili?
Da, ritam elemenata na crtežu neizrecivo je važan. Ako crtaš jednu običnu loptu i dječaka koji je drži u rukama ili ispucava, veoma je bitno gdje ćeš ju staviti. Ona utječe na to kakav je prostor oko te lopte, na to koliko će je jako udariti, koliko je on udaljen od nje, sve su to važne stvari koje moraš otkriti. To su sve mogućnosti koje možeš otkriti ako gledaš ljude koji su riješili te kompozicijske probleme prije tebe. Samo ih treba suvislo ukomponirati u vlastiti narativ.
U tvojem rukopisu osjetan je snažan, ali i jasan, čitak jezik kojim ipak zorno oslikavaš cijeli ambijent. Kako dolaziš do tih rješenja?
Zasada jest. Ono kako želim crtati je da imam različite pristupe za različite teme. U ovome ciklusu, ukoliko sam vidio da mogu sa što manje reći što više, to bih odabrao, iako sam se kod drugih radova dosta zacrtao. Više bih ulazio u detalje, dodavao bih elemente jer sam u tim situacijama vidio prostor za to, a bez da nastane buka. Bilo mi je važno kod svakog crteža izbjeći buku i dodavanje elemenata koji ne dodaju priči. Ima jedan crtež koji se zove Na prvu - gdje četvero klinaca igra nogomet i cijeli je crtež ispunjen vlatima trave. One nisu buka, one opisuju prostor, kreiraju atmosferu toj livadi, toj situaciji. Ta trava bila je potrebna - nje oko gola ima manje, upravo ona otkriva kako ti dečki često igraju nogomet na toj livadi, ona daje kontekst. Sve što stavim na papir mora imati smisla i ulogu.
Dominik Vuković, Moj prvi Degas
Slično s napravio i kod rada Moj prvi Degas u kojemu je opet priča prevedena kroz više elemenata i detalja. Zašto si odabrao upravo njega?
To mi je najdraži crtež na cijeloj izložbi te dajem hommage Degasu. Voli davati hommage - kolegi, kolegici ili starijem slikaru, smatram da su to dobri momenti koji mogu potaknuti razgovore o nečijem stvaralaštvu. Oni imaju snagu skrenuti pažnju s moga crteža na nešto drugo, u ovome slučaju to je Peračica [Edgara] Degasa koja u mojem slučaju stavlja ručnik na plažu, a iza nje su dva klinca, dva hahara koji zapravo u nju gledaju. To je jasna situacija i kao takva je najbolja. Želja mi je uvijek ubaciti jednu suptilnu erotiku, ali nikako vulgarnu. Želim ju sakriti, i ako mi je zanimljivo kao tema i ukoliko postoji mogućnosti da ju ubacim kao element napravit ću to.
Uz tu izložbu, nedavno si radio ilustracije za slikovnicu. To nije bio prvi takav zadatak?
Ne, drugi je ili treći. Konkretno ovo je ilustrirana novela autora Michael Endea koji se inače bavio novelama za djecu, u drugoj polovici 20. stoljeća. Ali kada sam ju čitao, kada sam primijetio koliko je tu erotike, smrti, i pornografije ostao sam paf. Očigledno su tada stilovi bili drugačiji.
To je isti autor koji je napisao priču kasnije ekraniziranu za Theneverending story. Kada sam to shvatio, bilo mi je još više drago da radim naslov takvog jednog pisca.
Kakav je osjećaš raditi na tome projektu?
Kada dobiješ takav zadatak, prvo moraš pročitati to djelo. Čim dobijem naslov da ga ilustriram od početka ispuni me veselje. Veselje, uzbuđenje i malo straha. Jer taj strah je, ne znam mu uzrok - je li manjak samopouzdanja, ili želja da što bolje to odradim, ili strah kako će biti prihvaćeno, ali taj strah uvijek postoji.
To je onaj motivirajući strah?
Da, to je onaj strah koji kasnije prerasta u uzbuđenje i veselje. Uzbuđenje - jer imam otvorene ruke, a kao ilustrator dobivaš status gotovo koautora djela, ti mu daješ interpretaciju. Nije da uvijek nužno moraš opisivati ono što je napisano, već je i poželjnije da daš svoju interpretaciju na njega. Nakon njega dolazi to veselje kada krećeš otkrivati što stvarno možeš.
Prethodi li tome i opsežno istraživanja autora, njegove biografije i ostavštine?
Ne volim previše ulaziti u to. Naravno, išao sam se malo pripremiti, da otkrijem tko je autor i tada sam otkrio da mu je tata nadrealistički pisao Edgar Ende. Čitao sam pomalo o tome, ali sam istovremeno tada otkrio kako mi ništa od toga nije zapravo previše od koristi, pošto je poanta zadatka njegova novela. Treba se fokusirati na tu jednu stvar, bez previše distrakcija. To što je napisao druga djela, ili tko mu je bio otac, to su manje bitne stvari - pred tobom je konkretna priča i tvoj prazan papir. Od toga krećeš. Pročitaš priču i unutar toga odlučiš koji ti se dijelovi čine glavnim - biraš to, ne mogu reći da je objektivno već to radiš po vlastitome senzibilitetu. Ime novele je Duga putovanja cilj te se unutra 35 stranica teksta nalazi 20 ilustracija.
Dominik Vuković, Penjanje
To je impozantan broj. On je bio od početka zadan?
Ne, oni su očekivali da ću napraviti sedam ilustracija. To sam otkrio tek kasnije. Nisu mi rekli ništa, već sam ja njima rekao dvadeset. A tek na kraju, kada je sve bilo gotovo su rekli: Super, mi smo od tebe očekivali sedam. Ali sam se nadovezao: E super, zato što je bolje više. U ovome slučaju je više bolje. Kada knjigu primiš u ruku imaš predmet. Rekao bih ovo za sve koji nešto rade: ti imaš vlastite uzore sa strane, ti znaš što se tebi sviđa i bolje ti je da radiš prema tome. Da svoj rad usmjeravaš prema onome što se tebi sviđa. Znam kakve knjige mi je drago vidjeti, kakve knjige volim držati u ruci, znam kakve ilustracije volim gledati i idem prema tome. Bez osjećaja da moram biti originalan. Već s mišlju da moram napraviti nešto čime ću ja biti zadovoljan. Da sam napravio sedam ilustracija, kako je njima bilo zamišljeno, mislio bih se kako to nije dosta. Tu, u tih kratkih 35 stranica ima toliko mesa, da sam shvatio da mogu napraviti dvadeset, da ću time biti zadovoljan - i pratio sam taj osjećaj. Mislim da bi netko tko je izuzetno vješt isto u sedam ilustracija mogao ispričati jako puno, ali meni je djelovalo kao da moram reagirati s više njih.
Koliko si ukupno radova napravio? Imam osjećaj da je zbog skica taj broj ipak narastao iznad dvadeset?
Ne, nisam imao skice. Moj princip rada, način kako pristupam različitim gažama, dosta je neuredan. Neuredan sam crtač, neuredan sam u svojoj organizaciji i u redu mi je to reći. Mislim da je, kada osoba priča o svome radu, dobro spomenuti sve realne stvari. S nekim gažama krenem dosta organizirano u smislu, imam vremena da sjednem onda kada se osjećam super ugodno, i tada napravim skicu za svaku scenu. Sjedim i promišljam: aha, kompozicija ovako, ovi likovi tako, koristit ću ove boje… Kod ove novele odmah sam osvijestio da imam mjesec dana za napraviti posao, i kada bih imao sedam ilustracija to bi bilo sjajno. Zadao sam si da ću ih napraviti dvadeset plus naslovnicu, znači - nemam baš puno vremena, - znači moram ih „izrokati“ barem dvije u danu da bih bio siguran. Odlučio sam da je prvo što ću napraviti - preparirati sve papire. Neću ni planirati koji će mi podslik biti potreban za što, nego će dio biti plavih, dio crvenih, a pomalo žutih, a po putu ću vidjeti koja scena će mi trebati žuta pa ću taj papir tada iskoristiti. Prije nego što sam krenuo raditi, morao sam ipak napraviti popis scena kako bih odlučio koju sada radim. Zatim bih uzeo prazan papir s podslikom te krenuo skicu raditi direktno na papiru.
Što ako pogriješiš? Nepogrešiv si?
Ne mogu fulati u tom značenju. Kao prvo, slikam i imam samopouzdanja da ako mi se nešto ne sviđa, jednostavno mogu i hoću preslikati preko toga. Ukoliko mi se ne sviđa cijela kompozicija to ću odmah vidjeti i odmah time krenuti manevrirati. Ako mi se ne sviđa kako sam postavio sa crnom, onda ću postaviti sa crvenom preko toga - na kraju se to ionako ne vidi.
Trebaš znati što radiš, na taj način slikam 'manje', ali postižem jednako moćan rezultati na kraju. Zato je dobro razmišljati o tim tehničkim stvarima, kako u svoju korist iskoristiti tehniku kojom radiš jer ti ju biraš prema tome što njome želiš reći i napraviti.
Na koji način, kada su aktualni ti veliki projekti, pokušavaš uskladiti posao i društvenost? Svi smo svjesni da branša kulture nosi dosta društvenih obaveza i događanja, koja je tvoja tajna?
Jednostavna je, kažeš ne mogu i bok. Ljudi će razumjeti da negdje ne možeš biti. Za rad je potrebna disciplina koja se zapravo okreće oko rituala - treba organizirati vrijeme u kojemu ćeš raditi, a super je ako tome prethodi nešto što će te pripremiti na rad - a to je ritual. Sama je priprema, kada primjerice radiš preparaciju ili spremaš alat, ritual sam po sebi. On te već unese lagano u posao, a bez da si zapravo krenuo slikati.
Dominika možete pratiti putem Instagram profila ili web stranice.
Sve reprodukcije ustupio je autor.