Metodologija, guštanje i cigare

Razgovor s profesorom Miljenkom Jurkovićem

Profesor Miljenko Jurković predaje kolegije vezane uz metodologiju i razdoblja kasne antike te ranog srednjeg vijeka na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz to, predavao je i na mnogim drugim sveučilištima, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Osim što radi i na mnogim poslijediplomskim studijima, utemeljitelj je i urednik međunarodnog znanstvenog časopisa Hortus artium medievalium, a i sudjelovao je u izlaganjima na više od stotinu znanstvenih skupova, uglavnom međunarodnih. Održao je više javnih predavanja na sveučilištima u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Meksiku, Japanu te na drugim uglednim ustanovama, Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Istituto Veneto di Scienze – Lettere ed Arti, Société des antiquaires de France, Ecole des chartes i Ecole pratique des hautes études u Parizu.

Vodio je više projekata, domaćih i međunarodnih: istraživanje kompleksa Vele Gospe kraj Bala u Istri u suradnji sa Sveučilištima Paris IV Sorbonne i Paris X Nanterre; srednjovjekovno naselje Guran i njegove crkve u suradnji sa Sveučilištem u Ženevi; Kaštelina na Rabu u suradnji sa Sveučilištem u Padovi i Lille III; u suradnji sa Sveučilištem u Besançonu istraživanja benediktinskoga samostana i crkve Sv. Petra u Osoru; sv. Lovro u Banjolu na Rabu i rapske zidine u suradnji sa Sveučilištem u Padovi; voditelj je i koordinator velikog europskog projekta Corpus architecturae religiosae europeae u kojemu sudjeluje dvadesetak europskih zemalja. Objavio je dvjestotinjak znanstvenih radova, od kojih velik broj u inozemstvu. Autor je više velikih izložbi znanstvenog i kulturološkog karaktera – da ne nabrajam dalje, kako bi se reklo.

Ono što profesora Jurkovića možda opisuje i bolje nego povlačenje informacija iz njegove nadasve impresivne biografije, njegov je odgovor na moje pitanje o tome je li već pri upisu studija imao ambicije što se tiče specijalizacije, doktorskoga rada i toga da jednog dana postane profesor.

‘Gledajte, ja sam odmah znao što hoću raditi – biti znanstvenik istraživač, a hoću li to raditi i uz to predavati ili raditi u nekom institutu, to nisam znao. To je došlo srećom, i – sada će to zvučati jako bahato i prepotentno – ali ja mislim da dobro prenosim svoje znanje studentima i mislim da sam dobar posao za sebe našao.’

Što se mene tiče, jedna od stvari koja me najbolje opisuje jest moja sklonost paničarenju i kada treba i kada ne treba. Tako je moja panika lagano počela čim sam se javila za ovaj intervju, a onoga trenutka kada sam stajala pred faksom kako bih s profesorom otišla u obližnji kafić i obavila ovaj razgovor, osjećala sam se otprilike kao prije usmenog ispita iz nekog opširnijeg predmeta kojega drži strog profesor – na primjer onakav kakvim mi se na prvoj godini činio ispit iz kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Iako je određena trema bila prisutna tijekom svih sat i pol našeg druženja, uskoro se ispostavilo da, naravno, zapravo nije bilo razloga za brigu.

Profesor Jurković dubokim glasom govori smireno i polako, kao što sam uostalom navikla i na predavanjima, ispija svoje piće uz cigaru, prisutnu svugdje osim u predavaoni i, barem naizgled, više od mene uživa u činjenici da sjedimo na suncu. Krećemo od početka.

Već sam došao u godine kada razmišljam o svojoj vlastitoj povijesti, i nekako se iskristaliziralo da je meni život složen od dekada, a da je svaka nešto drugo nosila. Već u prvoj dekadi svoga života odlučio sam to što sam odlučio. Naime, moja prva dekada sastoji se od najranijeg djetinjstva i epizode u Tunisu.

Računajte da su to bile šezdesete, da su tada u kinima prikazivani sjajni veliki povijesni spektakli. Naravno, toga još u Hrvatskoj nije bilo, oni su to gledali sa zakašnjenjem, a ja sam ih gledao čim bi se pojavili. Otac me vodio u kino i uživao sam u tim filmovima. Uz to, svaki vikend smo odlazili na kupanje u Kartagu. I to gotovo cijele godine, osim ključnih zimskih mjeseci siječnja i veljače. Kao klinac sam onda švrljao po Kartagi i naravno, postavljao milijune pitanja. Otac mi je tada pričao priče, dakako romansirane priče, o Hanibalu, o bitkama, o Punskim ratovima, opsadi Kartage. Istovremeno sam dobio razne knjige onako lakšega karaktera, za djecu, ali s povijesnim temama i naprosto sam to odmah zavolio.

A i gledajte, činjenica je da bih se ja tada sam skrivao po tim ruševinama, jer je su bile slobodne, neograđene. Gledao bih radnike koji popravljaju mozaik, satima bih ih gledao. Njih dvojica sjedili bi prekriženih nogu na jedno metar kvadrata, stavili bi suncobran, imali bi pored sebe čaj pa bi pričali, polako izvadili jednu kockicu mozaika iz košare, gledali je, pa se zapričali, na kraju je vratili i uzeli drugu. Slagali bi jedan kvadratni decimetar mozaika cijeli radni dan. I ja sam uživao u tome. Onda sam gledao kako su velike plime mijenjale konfiguraciju Kartage – kako bi došla velika plima, taj bi se podni mozaik napuhao i puknuo, pa bi na ljeto došli radnici da to ponovno slažu.

Ja sam ulazio u te prostore, u prostore teatra, zamišljao kazališne predstave i zamišljao gladijatore jer su taman tada ti filmovi bili aktualni. O tome sam učio sve više i sve više i tada sam odlučio da ću to raditi kada budem velik.’

Nakon ovoga ne mogu ne pomisliti na to kako ne samo da nisam od ranog djetinjstva znala što želim raditi u životu, nego mi se i dalje redovito događa da već dođem na red na kiosku, a još nisam odlučila koje bih cigarete kupila. To me zapravo navodi da postavim pitanje je li tu ikad bilo premišljanja, je li u srednjoj školi postojao neki period kada je mislio – možda bih ipak nešto drugo.

‘Je. Kada pričamo o tim životnim dekadama – moja druga bila je obilježena s jedne strane intenzivnim sportom, a s druge jezicima. Otac me svako ljeto slao u internat u Švicarsku kako ne bih zaboravio ono što sam kao klinac naučio i da bih učio drugo. U Zagrebu sam išao u jezičnu gimnaziju.’

Na moje pitanje, kojim ga ujedno prekidam usred odgovora, je li ta gimnazija možda bila i moja bivša škola, potvrđuje da se radi o XVI. gimnaziji. Iako ovo nije pretjerano zanimljiv detalj, nakon nemalog broja profesora iz susjedne nam Klasične gimnazije, drago mi je čuti da ima onih i iz moje bivše škole.

Profesorica povijesti umjetnosti u srednjoj bila mi je Jadranka Damjanov, koja je istovremeno bila profesorica i tu na faksu. Bila je jedan izuzetan profesor i postavila je povijest, a pogotovo povijest umjetnosti, na drugačije metodološke osnove. I moram reći da su njezina predavanja dakle druga karika u cijelom lancu toga što me potaknulo da budem ono što danas jesam.

Trenirao sam tada i hokej i košarku, te na kraju dogurao do seniora. U hokeju sam igrao u Medveščaku u trećoj navali, a u košarci drugu jugoslavensku ligu s Medveščakom. I to je bila točno zadnja sezona kada sam upisao fakultet. Onda sam ustanovio da se prvo treba riješiti jednog sporta pa je otpala košarka, a zatim me otac posjeo i rekao – gle – ili ćeš studirati ili ćeš igrati. A kako sam u hokeju bio treća navala koja je, valja napomenuti, ipak najlošija, i kako sam zaključio sada, taj sport ipak nije u tolikoj mjeri za mene, vrlo lako sam se prebacio na faks. Sve te sate mogao sam prebaciti na učenje, to jest ne učenje nego studiranje.”

Kada smo već kod studiranja, postavlja se pitanje koje profesore je on kao student volio.

‘Od mojih profesora na Odsjeku za povijest umjetnosti koji su ostavili na mene jako dubok trag, metodološki, u prvom redu je Milan Prelog, potom – sada većina mojih kolega neće vjerovati – Marija Planić Lončarić i Vera Horvat Pintarić. Iz razloga metodološke prirode koje ne bih sada elaborirao.’

U pitanje o fakultetu i profesorima, uspjela sam uplesti i pitanje vezano uz nešto s čime se često susrećemo u nastavi – profesor nam pokazuje nove rezultate, ali uči se po starijoj literaturi zato što oni nisu objavljeni. Te razlike obično su malene, jer sam profesor objavljuje mnogo radova na temu onoga što predaje. Međutim, zanimalo me što kada previd nekog znanstvenika, ili ne čak ni previd nego jednostavno nemogućnost donošenja zaključaka pomoću moderne tehnologije postaje nešto što je prihvatljivo u prenošenju znanja dalje.

‘Kod nas, je li to nažalost ili nasreću neka prosude čitatelji, postoji nešto što ja osobno ne volim, a to su kultovi ličnosti. Bili oni opravdani ili ne, ja to jednostavno ne volim. U našoj struci, povijesti umjetnosti, desetljećima se dizalo u nebesa Karamana, Cvitu Fiskovića, Gamulina, Preloga i tako… Da ne govorim o onima koji su još živi jer to nema nikakvoga smisla. Što se time dobiva, kohezija struke, dobiva se hijerarhija, dobiva se prepoznavanje važnosti i vrijednosti pojedinih dosega u struci. I posve je nesporno da su sva navedena imena bili vrhunci naše struke u svome razdoblju i to je pohvalno. Problem nastaje u onom času kada se to stvarno pretvara u kult ličnosti i kada se iracionalno i preko svake mjere pokušava njihove znanstvene dosege pretvoriti u vječne znanstvene istine. To se nažalost dogodilo s Karamanovim djelom koje je, nakon što su novi rezultati pokazali da mnoge stvari više ne mogu opstati, potpuno nekritički i dalje tretirano kao jedina istina. To se dogodilo s Prelogom, čije su teze, vrhunske u ono doba kada su nastale, ali promijenjene nalazima u međuvremenu, opstale kao univerzalna istina, a da to realno više nisu. E taj aspekt više nije dobar. Naša je dužnost, kao stručnjaka, da vrednujemo ono što je bitno, ono što je važno, ono što je bilo važno u evoluciji struke i da to radimo stalno s dužnim pijetetom. Također da i na jednak način svaku stvar koju novi rezultati pobijaju, naznačimo kao takvu, i da struka ide naprijed, jer se inače dogodi ono što se dogodilo u hrvatskoj znanosti. I to je nešto što je nekoliko generacija zadržalo u prošlosti, umjesto da idu naprijed. Dogodilo se to da su se desetljećima vrtjela i postavljala pitanja koja su postavljali isti ti velikani na početku stoljeća ili u njegovoj prvoj polovici. Nakon što su se oko nas događale sasvim nove stvari, i metodološki, a onda i faktički u istraživanju.’

Nadovezujući se na ovaj odgovor, ali ujedno vraćajući se na pripremljena pitanja,  pitam smatra li da mu kao profesoru pomaže činjenica da je vrstan stručnjak ili misli da se predavanje ipak svodi više na neke komunikacijske vještine. Također, smatra li sebe primarno profesorom ili primarno stručnjakom i istraživačem, to jest koja mu je njegova uloga najdraža.

‘S obzirom na vaše pitanje, ja ne znam na što da se ja sad lovim, jer ne znam smatrate li vi da sam ja dobar predavač ili ne, ali to mi sad nećete ni reći. Dakle, teško je relativizirati odgovor ne znajući kako vi to vidite. Međutim, mogu reći iz svoje perspektive i onoga što sam ja spoznao u životu – ima izuzetnih, izuzetnih predavača, poput jednoga od mojih profesora, Radovana Ivančevića, koji je bio vrhunski medijator, vrhunski komunikator i izuzetno se dobro snalazio u novim medijima, koji je struci puno značio (nagrada), a čije su znanstvene teze do danas gotovo sve srušene. Dakle, on je bio vrhunski predavač, ali je li ispao lošiji stručnjak? Bilo je izuzetno talentiranih stručnjaka koji nisu objavili skoro ništa. I bili su dosadni predavači, meni osobno. Dakle postoji cijeli dijapazon slučajeva i moje je mišljenje da o studentu ovisi što će njega potaknuti na studiranje. Ili dobro predavanje, koje je potaknuto istraživanjima, ali je možda čak  isprazno, ili izvrsni znanstveni radovi koje netko čita, a profesor loše predaje. Loše po vašem osobnom mišljenju, a ne općem, jer po mome iskustvu za svakoga profesora pitanje prenošenja znanja je individualno, odnosno ovisi o tome kako je percipirano.

Ja se sve bojim, vaša pitanja su takva da je onda baš nužno kroz ono što govorim da sam sebe hvalim i to mi je nelagodno. I to ćete napisati, jer vi postavljate takva pitanja.

Gledajte, ja radim upravo ono što volim i radim točno ono što bi drugi rekli da im je hobi, meni je to posao. Ja uživam u tome,  uživam i u istraživanjima i na terenu, i to neizmjerno, to je svrha, naći nešto novo, to je ono bazično. Drugo, uživam i u tome kada napišem neki dobar rad. Jer znate nisu svi isti, svaki trideseti rad je neki za koji možete reći da je baš to prava stvar, da ste ponosni cijeli život. To guštam. Guštam druženja sa stručnjacima i tu razmjenu mišljenja. Diskusiju, i to gadne diskusije, ono tuci se verbalno. Zato i želim organizirati te simpozije, da se vidi svake godine gdje smo. Guštam i predavati. Gledajte, ne svaki put, ustanete se na lijevu nogu, dogodi vam se nešto, imate familijarnih problema, privatnih, trčite na simpozij pa nemate vremena, ali načelno ja guštam predavati.’

A, ima li nečeg što ne voli?

‘Osim baroka?’ – pita me šaljivo. ‘Pa, zapravo vam ne znam reći. Postoje stvari koje su naporne, pisanje izvještaja recimo. To je kao dosadno. Ali s druge stane, ja sam u životu prošao i ono što većina ljudi nije u našoj struci, a to su sve te administrativne upravljačke faze. Od pročelnika odsjeka sedam godina i to u ratno doba, nakon toga četiri godine prodekan i onda još dva mandata dekan. Naučio sam i da to sve može biti kreativno, pa je tako nastala ova zgrada iza vas.’ Zgrada o kojoj se radi jest knjižnica Filozofskog fakulteta.

‘Dakle, ima loših trenutaka, ima stvari koje ne volim u određenome trenutku, ali zapravo znate što – ja guštam u svemu što radim.’

Vraćajući se na obrazovanje i doškolovanje, stižemo u, kako on to sam kaže, treću dekadu njegovog života. Ono što profesor navodi kao svoju ludu sreću jest to da ga je već par dana nakon što je diplomirao, profesor Fisković pitao želi li postati asistent, a “nažalost ili nasreću –  i ja ne znam koje, i neću nikad ni saznati – dan poslije toga me prof. Rendić na arheologiji pitao isto. Rekao sam profesoru Rendiću da je zakasnio, bez obzira na to što sam možda zapravo tada više htio biti kod njega. Ali ne znam, to je možda tako, možda ja to samo tako vidim iz ove pozicije sada. Tako je ispalo, ali u svakome slučaju imao sam ludu sreću.”

Ono što mu je na putu kroz daljnje obrazovanje neupitno pomoglo, jest poznavanje jezika koje mu je omogućilo da čita neprevođene radove, ali i stvara poznanstva. I tako je došlo do tog prvog iskoraka van  – specijalizacija u Belgiji.

‘U to doba, u ondašnjoj Jugoslaviji, dobiti državnu stipendiju iz Zagreba bilo je ono, ubiti se od posla i imati ludu sreću. I ja sam dobio tu stipendiju za sveučilište u Bruxellesu s profesorom iz ranog srednjeg vijeka. Tko zna kakvim igrama, na kraju  su mi to oteli i dali to nekome iz Beograda. Meni su ponudili da idem na flamansko-briselsko sveučilište kod profesora koji je stručnjak za barok. Barok koji ja obožavam.’ – dodaje sarkastično. ‘Ja sam naravno na to pristao i na kraju se ispostavilo da je taj profesor, profesor Van de Velde, vrhunski svjetski stručnjak za Rubensa, ispostavilo se da je kao čovjek fantastičan. Mi smo se našli prvi dan, sjeli i razgovarali te mi je rekao da zna čime se bavim, da je već zvao profesore s onog drugog sveučilišta i rekao im da već sutra stižem k njima. Ja bih onda radio tamo, a s Van de Veldeom bih se našao jednom mjesečno, tek toliko da  zadovoljimo formu.

Ja sam odgovorio da sam već shvatio kako je on najveći stručnjak i da želim vidjeti kojim metodama se on služi, koju metodologiju koristi i bez obzira na to što radi na baroku, mene zanima metodološki postupak. Naposljetku sam ga slušao jedno dobrih mjesec dana i naučio jako puno. Paralelno sam radio s ljudima iz mog razdoblja i radio doktorat te počeo tog trenutka širiti poznanstva. U tom periodu otišao sam na nebrojeno puno simpozija, radionica, svega što je bilo moguće s onom malom stipendijom podnijeti. Kako sam upoznavao ljude, dobivao sam njihove knjige i radove koje sam mogao čitati i upoznavati se s njihovim radom i vidjeti kako su oni drugačiji, napredniji u proučavanju ranog srednjeg vijeka od nas. Ne fizički, kako bi se reklo, jer se i kod nas jako puno radilo, nego u razmišljanju o tome, u metodologiji i kontekstualiziranju. Tako sam i ja to počeo na taj način proučavati i na taj način se postavio. Ne znam, recimo, ja sam prvi u Hrvatskoj počeo govoriti o liturgiji u arhitekturi. Pa nisam ju ja izmislio, ali sam vidio da to ljudi rade vani  i to pokrenuo na našim spomenicima i gotovo – nije to neka mudrost, ali su iz toga proizašli brojni rezultati.

To je bila ta sreća, biti unutar struke. Jer naša struka nije, kako su nas učili, regionalna struka, da su naši spomenici provincija, daleko od produktivnih centara. Ja tvrdim da nismo. I danas tvrdim da nismo. Možda u baroku i u 19. stoljeću jesmo daleko od kreativnih centara, ali bome nismo bili ni u antici ni u kasnoj antici, ni u ranom srednjem vijeku, ni u 11. stoljeću, a ni u renesansi. Prema tome, vi ako niste u kontaktu s onim što se događa u struci u cijeloj Europi, onda ta struka ne postoji, nismo zatvoreni u geto. Mi jesmo mala struka u Hrvatskoj, pogotovo zato jer smo malena zemlja, ali ako vi ne znate što rade vaši kolege, možete se fućkat’. Danas je to možda smiješno govoriti jer s internetom to više nije problem vaše generacije, vama to postaje normalno, ali prije 20 ili 30 godina to sasvim sigurno nije bilo tako.’

Govoreći o tome kako je bilo prije 20 – 30 godina, ono što se nameće kao gotovo nezaobilazno pitanje o kojemu svi imaju poprilično jasan stav, jest ono o školstvu i obrazovanju nekad i danas. Mnogi ljudi govore kako je sve prije bilo zahtjevnije, od osnovne škole do faksa, a profesor Jurković svojim odgovorom na to pitanje ne razočarava.

Nije jednoznačno. Stvarno nije jednoznačno. Ovako, onako kako ja trenutno vidim stvari  – pod jedan, prostor za edukaciju daleko je otvoreniji nego što je ikad bio, mogućnosti koje su dane svima, otvorenost pristupa i publiciranja, sve to olakšava život, jako ga olakšava. Dakle, danas su mogućnosti neizmjerno veće nego prije. Odmah vam dajem suprotnu stranu, tj. negativan aspekt – student više knjigu u ruku ne uzima. Gotovo da nema pojma kako stručni časopis izgleda, već izvuče članak koji mu treba s interneta. Dakle nema priliku, ako ne pročitati, onda barem vidjeti naslove osam drugih članaka u tom istom broju časopisa.’

‘Točka dva – koliko god bilo lakše danas zbog pristupa informacija, toliko je edukacija fragmentarnija. Nema cjelovitosti, nema sintetskoga pogleda. Zašto ga nema – zato što smo u razdoblju bolonje. Budući da je sve mjerljivo, pa tako i znanje i količina gradiva, student dobiva parcijalna saznanja o stvarima i nema vremena da sintetski spozna bit jednog razdoblja. Primjer – moj rani srednji vijek trajao je godinu dana, oba semestra, po 4 sata tjedno. Sada traje jedan semestar s 3 sata tjedno, dakle više nego upola manje, količina koja se može ispredavati svodi se na samo prvo upoznavanje sa stvarima. Sljedeća razina, pravila igre bila su da ispredajete, kako tko – netko 10%, netko 20%, netko 30 % gradiva, a sve ostalo uzmeš i učiš, studiraš. Sada, ako ti pitaš studenta nešto što nije u 30 sati nastave, praktički da te može tužiti. Drugim riječima, ti studentu ne omogućavaš da studira, nego da nauči za ispit. Što je bolje ili nije bolje – ne znam. Čini se lošije, ali gledajte, nije bolonja došla s neba. Taj model se provodi na anglosaksonskim sveučilištima već više od pola stoljeća. On se zove drugačije, ali to je to. Činjenica je da je model koji smo mi preuzeli, model koji favorizira završnicu, dakle doktorski rad, koji favorizira individualno istraživanje i rad s mentorom, a da je sve ostalo polazna točka prema tome. I to u anglosaksonskome modelu funkcionira.

Međutim, što je kod nas problem – problem je što to privreda ne prepoznaje i nitko to ne prepoznaje i vi ne možete ni zaposliti onog s bakalaureatom jer taj nema dovoljno kvalifikacija. Onaj koji ima stupanj magistra isto zapravo nema takve kvalifikacije kakve smo mi imali i uglavnom većina ljudi odustaje na toj razini, što je normalno, ali smo prihvatili model koji favorizira završnicu i kasniji postdiplomski rad, dok se kod nas to ne događa. Mi zatvaramo ciklus prerano i zato su rezultati koje imamo s ovim sustavom lošiji nego što bi trebali biti. Ja sam je naravno izbanalizirao do kraja, ali to je zapravo cijela priča.’

Zanimalo me još i smatra li da taj novi program donekle onemogućava studentima isticanje, to jest profesorima da prepoznaju potencijal kod određenih studenata.

‘U ovom modelu to nije niti potrebno, ovaj model ima i jednu pozitivnu stranu, a to su izborni kolegiji. Student onda dolazi slušati što on voli, bar se nadam da je tako. Znam da nije uvijek, ali nadam se najpozitivnijem. I onda je tu taj problem riješen. Tu se prepoznaje student. Osim toga imate sljedeću razinu studija jer sada imate razdvojen preddiplomski i diplomski, a na našem diplomskom na povijesti umjetnosti gdje su praktički svi kolegiji izborni moguće je stvaranje vlastitog kurikuluma svakome studentu i mogućnost rada na onome što ga najviše zanima. E pa onda kad vam studenti dođu na vaša predavanja i slušaju vas na jednom, drugom, trećem kolegiju, onda je valjda jasno da ih to zanima. Onda se vrlo lako probere i vidi, što po ispitima što po angažmanu, koga to zaista zanima. Isto tako smatram da se svaki predmet treba na terenu raditi gdje se jako dobro prepoznaju studenti.

S druge strane, vodim istraživanja, vodim iskopavanja koja su dugoročna, koja traju godinama i koja meni omogućuju da imam jedan inkubator za studente koji se hoće dalje baviti onime što ja radim. I već godinama šaljem studente na terenska istraživanja gdje se isto jasno vidi tko što voli i tko što hoće.’

Tko što voli i tko što hoće često je i suvremena umjetnost, za koju se ponekad čini da profesoru i nije baš draga. Nakon što me opomenuo da moje pitanje – je li ga interes za suvremenu umjetnost potpuno zaobišao u životu – krivo postavljeno, objašnjava svoj pogled na suvremenu umjetnost.

Naime, meni je stan pun suvremenih djela. Ja na njih gledam kao na nešto što mi se sviđa ili ne sviđa, nešto što želim ili ne želim vidjeti u svom prostoru. Tako ja gledam na suvremenu umjetnost. Smatram da treba postojati povijesni odmak za pravu valorizaciju. Međutim, dobro su me naučili pa i ta djela znam valorizirati, ali to ne znači da ih želim nužno imati doma.

Ono što želim reći jest da čovjek prvo mora biti discipliniran, ne smije biti fah idiot i mora proći kroz sve. Ja sam u početku bio najzainteresiraniji za antiku i renesansu. O impresionistima da ne pričam, neko sam vrijeme i mislio da ću se baviti impresionistima. Ali radi se o tome što ti možeš pružiti, i uvijek sam razmišljao o tome gdje se može više napraviti. Povijest umjetnosti jako je stara struka, praktički da možemo već Vasarija smatrati povjesničarom umjetnosti. Konzervacija isto, možemo obnovu tornja benediktinki u Zadru smatrati zahvatom konzervacije još krajem srednjeg vijeka. U tom kontekstu, ja sam uvijek znao da je razdoblje devetnaestog i dvadesetog stoljeća najlakše raditi jer imate sve arhive, novine, intervjue s autorima i u tom pogledu je to lakše. Time se trebaju baviti ljudi na izvorištu, u galerijama i muzejima. I to je onda izvrsno. Renesansom i barokom se struka najdulje bavi i tu je gotovo sve već rečeno (molim čitatelje da me ne shvate doslovno), pa teško da ćete promijeniti globalni pogled na stvar, a to je ono što mene zanima. Kada gledate kasnu antiku i srednji vijek, već u gotici i od 12. stoljeća ima puno dokumenata i onda je lakše raditi stvari. Za sve ranije oslanjate se i na arheologiju, a ja sam ipak i arheolog, i još na čitav niz drugih struka koje vam mogu pomoći i eto, zato više volim ovo. Konačno, u zadnjih 50 godina globalni pogled na rani srednji vijek nekoliko se puta drastično promijenio.’

Na samome kraju našega intervjua, nisam si mogla pomoći i ne postaviti pitanje koje zanima mene, i sigurno ne samo mene, a to je kada je cigara postala dio profesorova imidža.

‘1997.  dobio sam semestar kao profesor na sveučilištu u Amiensu, a prije toga sam bio kod doktora i rekao mi je da neće biti dobro ako ne prestanem pušiti. Ja prestati pušiti – gledajte, svaka strast je strast i ja se svojih strasti ne puštam lako. Ali uhvatila me frka pa sam pokušavao smanjivati, ali nije to išlo, mislim pušio sam po 4 kutije dnevno. Dakle smanjiti ne ide, prestati nema šanse i što sad napraviti? Nabaviti nešto što se ne uvlači, pa sam na putu kupio lulu i cigare i cigarillose i kada sam stigao, pred stanom sam bacio kutiju cigareta. Od onda eto, ne pušim – ovo je pućkanje. Deset godina kasnije sam bio na sistematskom i eto, pluća skroz čista. To je bio drugi doktor koji nije imao povijest bolesti, pa me pitao jesam li pušio – a ne samo da sam pušio, nego još uvijek pućkam.’

 

Moglo bi te zanimati