Dragocjeni biser na Savi

Razgovor s beskućnikom Hrvojem Gospočićem

Ako ste ikada prolazili zagrebačkom Savskom cestom blizu tramvajske stanice Vjesnik, pogled vam je morao, barem letimice, prijeći preko velikog grafita Budi čovjek. Taj grafit nalazi se na zapuštenom stambenom objektu, zaraslom u grmlje i raslinje, koji od Uskrsa ove godine čuvaju zaštitari. No koga to oni čuvaju?

U travnju je taj zapušteni objekt gorio u plamenu. Nitko ne bi niti pomislio da nešto dragocjeno ondje može biti uništeno. Srećom, imala sam priliku otkriti da u jednoj od tih prostorija živi jedan, po mnogočemu poseban i autentičan ulični demiurg koji taj objekt koristi kao vlastiti mali vremeplov.

Na Savskoj 134, u neposrednoj blizini centra grada, ali daleko izvan svih društvenih margina, živi Hrvoje Gospočić. Zajedno s kolegama s povijesti umjetnosti posjetila sam Hrvojevu dragocjenu vremensku kapsulu i iz neiscrpnog razgovora s njime zabilježila djelić toga nedjeljnog poslijepodneva.

Hrvoje je završio srednjoškolsko obrazovanje u Centru za kulturu i umjetnost u Križanićevoj. Kasnije je studirao na Fakultetu političkih znanosti, ali je odustao od čitanja marksističkih knjiga jer je već tada, kao omladinski novinar, imao mnogo prilika za putovanja i zanimljive reportaže. Odlučan, mladi novinar, pun ideja, snalažljivosti i kreativnosti, tada je uistinu dobro živio. Humor koji je imao zadržao je do danas, a zahvaljujući dobrom pamćenju i sjećanjima podijelio je s nama neke vrlo dragocjene zanimljivosti.

Pisao je za jednu od najvećih novinskih kuća u tadašnjoj Jugoslaviji, poznati Vjesnik, i brojne tjednike i magazine koji su se tih godina stalno ili povremeno objavljivali – Danas, Vikend, Studio i mnoge druge, pa čak i za Erotiku. Njegovi članci nalaze se i u časopisima Željezničar i Hrvatski vojnik. Mnoge je tekstove ostavio iza sebe, dok je danas ostao bez svega. Srećom, papir i olovku još je uvijek lako nabaviti. Kad smo ga upitali gdje je sakupio toliko znanja i iskustva, rekao nam je: Osnova je što se baviš novinarstvom pa na taj način i razmišljaš, istražuješ i razgovaraš s ljudima, puno toga zapamtiš i naučiš. Zato danas zapravo imam samo zanimanje – krležijanstvo i ostalo mi je jedino da švrljam po papiru.

O tome kako danas živi, hrani se u pučkoj kuhinji i spava u nekom objektu u kojem je, simpatično govori, iz umjetničke pobude prije pet godina počeo stvarati svoj novi, marginalni dom od predmeta koje pronađe ili kupi na sajmištu, ne trebamo puno govoriti. Kako se lako pronađu rupe u hrvatskim zakonima i osobu izbaci iz privatnog stana na temelju nekih dugovanja ili zbog susjeda advokata kojemu se, eto, omililo uzeti baš Hrvojev stan u ulici u Trnskom za svoga sina, jedna je od brojnih i, nažalost, istinitih priča. Zrno pijeska koje nam svjedoči da na Hrvojevu mjestu već sutra igrom slučaja možemo biti i mi. Razlika je ipak što bi većina ljudi začas upala u vrtlog depresije i prepustila se alkoholu, pustim pričama i agresiji jer im mnogo ionako nije niti preostalo. Hrvoje, naprotiv, i dalje čuva svoju autentičnost, stvara umjetnička djela, čita enciklopedije koje pronađe na Hreliću i piše, ali ovoga puta ne za čitatelje Vjesnikovih časopisa. Kada prenoći u ćeliji s pravim kriminalcima, švercerima i potencijalnim teroristima zbog toga što se na nekom domjenku otvorenja izložbe pojavio izgledajući kao beskućnik, ne preostaje mu, kaže, ništa drugo nego pisati. Posljednju knjigu koju je napisao nazvao je Tko kolje zlo misli, a u njoj satirično piše o mladom Franji Š. i njegovoj ženi u vrijeme Domovinskog rata. Mladi vizionar Franjo zamoli ženu da ga rano ujutro probudi, i naljuti se što to nije učinila. Kada mu žena objašnjava da ga nije htjela buditi jer je jutros bombardiran Beograd, Franjo prolazi kroz teške muke. Kada sam ga upitala otkud mu kemijska, pretpostavljajući da u ćeliji oduzimaju sve što osoba ima sa sobom, kroz osmijeh je rekao da je otišao glasati i sačuvao jednu.

Hrvoje Gospočić i studenti povijesti umjetnosti

Provodeći nas objektom, govorio nam je o svojoj ideji vremeplova. Prolazeći prostorijama ispunjenim crno-bijelim fotografijama, Hrvojevim slikama, starinskim predmetima i socijalističkim natpisima, uistinu na trenutak postaješ dionikom prošloga vremena. Ulaskom u nekadašnju kupaonicu koju sada, kaže, koristi kako bi ispekao ćevape na kamenoj ploči, suočili smo se s pravom malom Orwellovom '84. – iznad fotografija Staljina i Lenjina crvenom je bojom ispisao: Peri ruke sapunom, drug brko te gleda. Ovdje postaješ Perica iz 50-ih, 60-ih, kojih god godina poželiš biti. Dok narod, kada kažeš beskućnik, pomisli na frajera koji spava u kartonskoj kutiji, s druge strane imaš čovjeka koji poput Djeda Božićnjaka ujutro s Hrelića u tramvaju vozi plišane igračke i fotografije iz sredine prošlog stoljeća. Ljudi u 14-ici koji ujutro idu na posao ne mogu sjesti jer neki frajer vozi napuhane luftbalone u svoju kraljevinu Pipmpilandiju! ironično nam, ali vedro govori.

Od jedne prostorije napravio je i dječju sobu. U njoj se nalaze fotografije iz jugoslavenskih školskih klupa, plišane igračke, baloni, konjić na ljuljanje. Ispred te sobe nalazi se i ormarić s enciklopedijama, starinsko posuđe, a na izlazu nam je pažnju zaokupirao plakat sheme rasijecanja svinjske polovice. Hrvoje ju je šaljivo nazvao hrvatskim realizmom. Kuću koja je bila u potpunosti prazna pretvorio je u mali centar s predmetima s Hrelića. Ali onda pozoveš klošare da ne budeš sam pa ti sve preturaju jer možda negdje kriješ lovu, govori nam dok sve pažljivo promatramo razmišljajući kako bi bilo dobro da se prostorije pospreme, kako bi unutra zaista mogli provesti duže vrijeme. Zbog svega što su iza sebe ostavili ulični spavači, morali smo neke od slika iznijeti ispred kuće kako bismo ih izbliza promotrili.

Na svakoj od njih pojavljuju se motivi brojnih, jednostavnih lica ravnodušnog izraza. Hrvoje ih naziva serijom Krikova jer, kaže, ako je Munch napravio norveški Krik, kako je moguće da u Hrvatskoj nakon toliko godina još nije osvanuo hrvatski Krik? U ovo doba selfija, objašnjava, kada sve možeš fotografirati jednim klikom i lako doći do lijepih slika, smatram da ono što umjetnost najbolje može prikazati je patnja. Uz sve mobitele i ekrane koje imate, još se nije izumio stroj koji može prenositi slike tvojih noćnih mora. Krikovi prikazuju lica raznih ljudi zahvaćenih ovom ili onom situacijom koja ih je nagnala da kriknu. Kao mlad je, kaže, bio okružen slikama socijalističkog impresionizma, a danas bi trebalo osmisliti pravac hrvatskog depresivnog impresionizma, odnosno hrvatskog depresionizma. Na slikama se pojavljuju vagoni koji odvoze ljude, ratnici s kacigama, vojnici u uniformama, ali i neke žene koje su ga, kaže, inspirirale, poput simpatične djevojke iz humanitarne udruge. Dok je 40-ih Ivan Goran Kovačić stvarao proturatnu poeziju pod nazivom Jama s litografijama Ede Murtića, ja u duhu hrvatskog depresionizma mogu osnovati projekt Sama jama, prikazujući krikove 4 milijuna umrlih od korone. Upoznat sa svime, kada sam ga upitala što misli o spomeniku Holokaustu Dalibora Stošića, koji je u procesu stvaranja na Glavnom kolodvoru (baš pored mjesta gdje Hrvoje utorkom i petkom dolazi popiti čaj koji, uz ostale namirnice, potrebitima dijele članovi Humanitarne udruge Savao), rekao je kako bi spomenik bio prikladniji na mjestu današnjeg kafića Krivi put. Naime, do 30-ih godina pruga je vozila trasom koja je prolazila tim dijelom grada, a otprilike na mjestu ovog kafića skretničar je spuštao brklju. Gledaj, ako je Hitler, koji je rođen u Beču, htio biti slikar i stvarati lijepu umjetnost, bilo bi logičnije da je otišao na more i ondje tražio inspiraciju slikajući brodove. Ali on je otišao u Njemačku i nekoliko godina kasnije prelomio povijest. Skretničar koji je možda bio odveden u Hitlerove lokomotive, bio bi čovjek koji je samo podigao rampu jednom mladom umjetniku na putu za Split. Ali je naš Führer odabrao krivi put, i eto ti savršene koincidencije!

Hrvoje Gospočić, detalj iz serije Krikovi

Na pitanje kako bira medije i sredstva kojima slika slatko se nasmijao. Vi povjesničari umjetnosti razbijate glavu kakav je to tamo odnos boja, a neki Mujo iz Doboja pronašao je na Hreliću samo plavu boju koju je ćićo prodavao za Fiću i iskoristio dobru priliku da naslika Krikove hrvatskog depresionizma.

Tako s onime što pronađe u kontejnerima ili na sajmištima Hrvoje oslikava ono što pronađe – vrata od ormara, plutene ploče i razne papire. Povodom 30 godina ujedinjenja Njemačke i već kultnog Brexita, na frekventnim zagrebačkim mjestima radio je i performanse koji se mogu pronaći pod njegovim imenom na YouTube-u. Platna koja je koristio za performanse nabavio je u Münchenu kada je, prije goruće situacije s pandemijom, za jeftine novce kupio kartu za vlak. U Njemačkoj su od brojnih zapuštenih vojnih kasarni napravljeni centri za beskućnike. Postoje posebne barake za žene i muškarce, dobiješ hranu, prenoćište i neograničenu posteljinu. Iskoristio sam priliku i uzeo ju kako bih imao slikarsko platno. Kada smo zbog prijeteće kiše vraćali slike u prostorije, kroz šalu smo spomenuli kako bi djela trebalo konzervirati, na što je Hrvoje, ponovno svojim osebujnim humorom, odgovorio: Imam ja već konzervatora. Jedan tip mi po noći povremeno krade konzerve!

Koliko god se sve to činilo simpatičnom i jednom lijepom pričom zagrebačkog bisera, potrebno je razumjeti kako se ne radi o nekoj humorističnoj dosjetki pisca koji je inspiraciju pronašao prolazeći ulicama Bostona. Svakoga dana imaš priliku proći pored nekoga koga u kući ne čeka topli krevet i hladnjak koji stalno otvaraš jer ne znaš što bi pojeo od dosade. Ta osoba nije avet koji prolazi ulicom, već osoba s identitetom i životnim iskustvom, ali i mnogim znanjem koje mi možda s lakoćom prikupljamo u knjižnici ili mirnom kutku našeg doma, dok ga on pronalazi na teži način.

Na pitanje kakav savjet može dati mladim hrvatskim umjetnicima i mladima općenito, Hrvoje šaljivo, ali promišljeno odgovara: Da budu austro-bugarski umjetnici. Jer, gledaj, ako prodaš svoj proizvod u Njemačku, tamo plaćaš porez od 30% na dohodak. Međutim, ako se prije toga registriraš u Bugarsku koja je isto u Europskoj Uniji, onda plaćaš porez od 10%. I tako proizvod prodaješ u Austriju, a porez plaćaš u Bugarskoj! I onda si u Bugarskoj kupiš šupu poput ove i napraviš atelje. Možeš ga fino nazvati i Bugarsko Zagorje, jer i oni imaju neku planinu koja se zove Zagora. Danas je sve porez. Navodno je 60-ih godina i Edo Murtić bio najveći porezni obveznik u Zagrebu.

Potičući nas da imamo viziju, volju i neumorno stvaramo, izrazio je želju da kuća Budi čovjek na Savskoj 134 postane mjesto koje će preuzeti mladi. Uz sve što je prošao, ovoga je puta bez šale rekao da možemo promijeniti svijet. Snagom duha kakvu Hrvoje ima uistinu se takvo što prestaje činiti nemogućim. Možda ne možeš učiniti mnogo, ali ono što sigurno možeš je, kada tumarajući ulicom sretneš Hrvoja, popričati s njim i pokloniti mu osmijeh. Krikova na njegovim slikama već je ionako dovoljno.

Poveznice
Moglo bi te zanimati