Kroz rujan, listopad i studeni ADU Galerija f8 predstavlja Ciklus diplomskih izložbi svojih donedavnih studenata – Luke Pešuna, Dee Botice te Denisa Butorca. Troje mladih fotografa posebno je srodno po dokumentaciji vrlo intimnih tema koje zadiru i u socijalnu, obiteljsku i drugu problematiku, sve s preispitivanjem identiteta kao svojevrsnom provodnom niti.
Povodom izložbe Dee Botice „Delta Oscar Mike“, koja sabire osobne refleksije o tradiciji pomorstva unutar obitelji, razgovarali smo sa samom fotografkinjom te Leopoldom Rupnikom, mladim studentom povijesti umjetnosti koji kustoski surađuje na svima trima izložbama.
Dea, što te potaknulo na propitivanje pozicije pomorstva u obitelji?
Dea: Pomorska tradicija zapravo je jako dugotrajna u mojoj obitelji, a i rodom sam s otoka Korčule koji ima dugu povijesnu tradiciju pomorstva. Kao kćer i unuku kapetana duge plovidbe, tema mora i pomorstva oduvijek me privlačila. Kada sam imala nepunih osam godina, 2002. godine, prvi sam puta bila na brodu za hlađeni teret na kojem je moj otac bio kapetan duge plovidbe. Sve svoje utiske zapisala sam u mali brodski dnevnik. Kasnije, kako sam se počela baviti fotografijom, posebice nakon upisa Akademije i diplomskog studija fotografije, često sam se vraćala pomorstvu i nekako mi se činilo da taj dio mog identiteta nije dovoljno otkriven te da je to tema kojom se trebam baviti, da je to tema s kojom želim izaći s Akademije.
Na izložbi kombiniraš fotografije i dnevnički zapis koji stvara nešto poput intimnog putopisa. Kako si se odlučila za spoj tih medija?
Dea: Činilo mi se da tekstom osobi koja gleda mogu omogućiti puno intenzivniji doživljaj mog putovanja. Bilo je zanimljivo kombinirati dnevničke fotografije i dnevničke zapise, a oni su za mene bili svojevrstan unutarnji monolog. Posebice na početku kada su druženja s posadom bila dosta štura i kada sam još upoznavala prostor – tada mi je falilo razgovora i razumijevanja koje sam naposljetku i dobila kada su se naša druženja intenzivirala, a neugoda nestala. Sam je dnevnik nastao kao hommage prvom dnevniku kojeg sam pisala 2001. godine. Ustvari, on je svojevrsni antibrodski dnevnik unutar kojeg sam, u tekstu i fotografijama koje bilježe brodsku svakodnevicu, nastojala zabilježiti sve svoje utiske. Dnevnik mi se činio super formatom jer sam na brodu bila u poziciji Drugosti budući da sam, kao jedina žena na brodu, promatrala sve iz neke pomaknute perspektive. Uz osobni kontekst, cijeli sam prostor opipavala i ponovno izučavala, pamtila kretanje posade i rituale pomorskog života.
Leo, možeš li nam objasniti poziciju egzotizacije pomorstva?
Leo: Kroz razgovor s Deom i poznanstva s ljudima koji su se bavili pomorstvom, a i čitajući Robinson Crusoea, primijetio sam kako je uvijek dana romantična, idealizirana slika osobe koja putuje morem, a koja zapravo ne odgovara stvarnosti. Dein doživljaj mora obuhvaća dio obitelji koji je uvijek bio na putu, udaljen od nje te koji je, uz dom na Korčuli, imao i dom na moru koji je bio gdje god bi ih brod odveo. Smatra se i da su pomorci vrsni poznavatelji svjetskih jezika koji se provode, posjećuju sjajne destinacije pune egzotike – no nije tako. Kako mi je Dea objasnila, na brodu postoji stroga hijerarhija te članovi posade moraju raditi i funkcionirati kao zajednica kako bi cijeli sustav bio održiv. Također, brodski je dnevnik vrlo objektivan medij. U njemu su zapisane rute, vremenski uvjeti, kurs kojim teretni brod ide i slično – uglavnom faktičke činjenice. S druge strane, Dea u svoj dnevnik bilježi ono osobno, unosi emocije i opipljivost pejzaža koje uspije uhvatiti te se tako suprotstavlja objektivnosti. Njen dnevnik bilježi osjećaje koji u standardnom brodskom dnevniku ostaju nevidljivi, budući da on ne obuhvaća ono što su ljudi osobno proživjeli, kako su se osjećali i način na koji brodski prostori znaju biti usamljeni i izolirajući.
Dea, kada si se zaputila na putovanje i koliko je ono trajalo?
Dea: Samo je putovanje započelo 2018. godine, trajalo je dva mjeseca i tjedan dana, a iskrcala sam se u lipnju. Put je krenuo iz Amsterdama preko Mediterana, odnosno do Turske, pa do Crnog mora gdje je ukrcan teret do zapada Afrike, za Gvineju gdje sam se iskrcala. Jako je puno doživljaja s putovanja i teško mi je izdvojiti neki – to je iskustvo koje me promijenilo, na kojem sam shvatila da sam snalažljivija i snažnija nego što sam mislila. Moji su dani ovisili o rutini i rasporedu na brodu te sam prema njima i oblikovala svoje kretanje jer brod funkcionira jako striktno; pravila se slijede bez obzira na poziciju pojedinca unutar hijerarhijskog ranga.
Na kojim si se motivima zadržavala?
Dea: Motivi su nastajali vrlo intuitivno, kako sam istraživala i proživljavala prostor broda i vlastiti odnos spram njega. Primjerice, konstantno sam fotografirala prizore iz svoje kabine jer je ona predstavljala moj najintimniji dio, moju privatnost koja je na brodu vrlo specifična, odnosno gotovo nepostojeća. Prizori koji se ponavljaju svjedoče o jednom kontinuitetu vremena, o samom putovanju koje se otkriva promjenom kulise iza prozora.
Na izložbi su prisutni i predmeti iz tvog obiteljskog arhiva; koja je njihova uloga u konstruiranju cjelokupne refleksije na pomorstvo u obitelji?
Dea: Kada sam počela razmišljati o toj tradiciji, krenula sam istraživati sve obiteljske memorabilije, odnosno sve elemente koji svjedoče o važnosti pomoraca u oblikovanju obiteljskog identiteta. U galerijskom se prostoru stoga nalaze i arhivski materijali, poput telegrama o mom rođenju koji svjedoči odsustvo, budući da je moj otac telegramom primio vijest o mom rođenju. Nalazi se i disketa koja čuva obiteljske fotografije s mog prvog brodskog iskustva, kao i lista posade koja ubraja mene kao 21. putnika, odnosno žensku članicu posade. Također, unutar fotografske knjige umetnuta je i knjižica obiteljske arhive koja propituje odnos broda i doma, odnosno fotografije koje su nastale u prostoru broda te koje prikazuju obiteljsko druženje unutar njega. Ta knjižica svojevrstan je ključ čitanja, te se zato i nalazi na kraju fotografske knjige kako bi se gledatelj, nakon njezina čitanja, mogao vratiti na početak i dobiti novi doživljaj fotografija.
Dea Botica, Delta Oscar Mike, ADU Galerija f8 (15.10.-2.11.2019.)
naslovna fotografija: Ivan Buvinić
