Dino i Silvia

Virtualnost – nova realnost

U travnju ove godine, već jedanaestu godinu zaredom, održana je HT izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Naime, izložba poziva suvremene autore da se predstave recentnim radovima što hrvatskoj publici daje uvid u najnovija razmišljanja i promjene na umjetničkoj sceni. Zbog toga je jedan od uvjeta prijave da rad ne smije biti stariji od dvije godine. Od prijavljenih radova najprije treba izabrati one koji će biti izloženi, zatim se najistaknutijim izlagačima dodjeljuju nagrade, a njihovi radovi postaju dio muzejske zbirke. Zanimljivo je kako se uz tri nagrade stručnoga žirija dodjeljuje i nagrada publike što potvrđuje važnost komunikacije između autora i publike.

Uz brojna poznata imena, izloženi su zanimljivi i promišljeni radovi autora mlađe generacije, a jedni od zamjetnijih po našem mišljenju su bili Dino Priselac i Silvia Roberta Zaplatić. Dino je doktorand na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, a Silvia studira povijesti umjetnosti i češki na Filozofskom fakultetu. Njihova audioinstalacija Četiri godišnja doba privukla je našu pažnju, a s dvojcem smo osim o HT izložbi, razgovarale o prošlim i budućim idejama i planovima, tendencijama u suvremenoj umjetnosti, utjecajima autoriteta i obrazovanju.

Za početak, možemo li se osvrnuti na proces prijave budući da se radi o prvoj ovako velikoj izložbi na kojoj ste imali priliku sudjelovati? Kako je bilo spremati se, zatim prijaviti na izložbu pa onda iščekivati odgovor i na kraju doista izlagati uz još 35 radova?

Dino: Ideja za sam rad je došla u vrlo kratkom vremenu tijekom putovanja vlakom, a izrada rada je trajala tri dana. Nakon što je rad bio gotov činio mi se toliko dobrim da sam bio u potpunosti uvjeren da ćemo biti odabrani za izložbu. Mjesec dana nakon prijave došao je mail s rezultatima natječaja i odmah sam krenuo tražiti naša imena na popisu i pronašao sam ih. Bio sam presretan i otkazao sam aktivnosti vezane za taj dan. Navečer tog dana padao je snijeg i otišao sam u šetnju do MSU-a, gledao sam u zgradu i nisam mogao vjerovati da se to ostvarilo. Samo izlaganje mi je jedno od najljepših životnih iskustva, a naročito kada pomislim na to da sam izlagao s nekim od naših najvećih umjetnika.

Silvia: Za mene je ovo čitavo iskustvo bilo pomalo nevjerojatno, ali prekrasno. Dino je već izlagao, a meni je ovo bio prvi put. Posjetili smo izložbe za HT nagradu prethodnih godina, a na prošlogodišnjoj smo komentirali o tome kako bi trebalo nešto napraviti. Kada sam vidjela da je raspisan natječaj za izlaganje na ovogodišnjoj izložbi odmah sam javila Dini i rekla mu ‘treba prijaviti rad’. U prijavnicu je trebalo napisati kratku biografiju i dosadašnja izlaganja. Malo me brinulo da za izlaganje na tako velikoj izložbi treba više iskustva, ali sam svejedno bila uvjerena da je prijava bila dobra ideja jer nemamo što za izgubiti. Rad smo prijavili preko Dininog e-maila pa je on dobio obavijest da je rad prihvaćen, a kada mi je to javio bila sam presretna i cijeli dan sam o tome razmišljala.

Uistinu je divno osjetiti ovakav entuzijazam! Ovaj odabir/priznanje zasigurno vam je veliki motiv za daljnji rad. Jedna se misao nametnula prilikom promatranja vašega rada – čini se kako nas u izoliranom prostoru muzeja smetaju umjetni zvukovi koji nas svakodnevno okružuju dok nas zvukovi prirode privlače i smiruju. Upravo nam je zbog promišljanja o onome iskonskom u čovjeku vaš rad privukao pozornost. Možete li dati kratko objašnjenje o čemu je točno riječ, od čega se sastoji instalacija?

Dino:  Rad  predstavlja audio zapis motiva iz prirode karakterističnih za svako od četiriju godišnjih doba. S obzirom na to da smo svakim danom sve više ‘zalijepljeni’ za razne ekrane svakojakih ‘sve pametnijih’ uređaja, cilj rada je prikazati utjecaj suvremene tehnologije na percepciju stvarnoga svijeta koji nas okružuje te dokazati da virtualnost postaje naša nova realnost. Na početku zapisa se čuju čisti zvukovi motiva koji se vežu za pojedino godišnje doba bez ikakvih drugih dodataka. U drugom dijelu audio zapisa postepeno su dodavani zvukovi raznih melodija zvona i obavijesti s pametnih telefona, a njihov je zadatak udaljiti
slušatelja od osluškivanja zvukova prirode te ga što više približiti virtualnoj svakodnevici suvremenog čovjeka. U trećem dijelu ovoga rada zvukovi prirode zamijenjeni su određenim šumovima koji zapravo predstavljaju bitmape motiva iz prirode pretvorenih u zvučni zapis. Sve to je napravljeno kako bi se dočarao potpuni bijeg čovjeka od prirode te kako bi se ona prikazala kao nešto sasvim nepoznato i nejasno suvremenom čovjeku. S obzirom na to da novonastali zvukovi motiva zvuče veoma apstraktno, zvukovi zvona se slušatelju doimaju kao nešto prirodno, što ga svakodnevno okružuje, pa ih ujedno može smatrati svojom novom realnosti.

 obzirom na poruku koju želite prenijeti zanimljiv je odabir medija. Kako to da ste se odlučili na audio instalaciju?

Silvia: Forma rada je odabrana iz nekoliko razloga, ali najvažniji je taj što je zvuk baš kao i virtualni svijet – nevidljiv, upravo smo na taj način htjeli prikazati otuđenost suvremenog čovjeka na što ekstremniji način.

Unatoč riječi ‘digit’ u naslovu izložbe, novi su mediji bili manje zastupljeni, ali o njihovoj važnosti i sve većem prepoznavanju govori i nagrada upućena Vedranu Perkovu, trećem laureatu, autoru instalacije Smetnje. Što se tiče teme, čini se da je otuđenje čovjeka od prirode među umjetnicima svih generacija, često interpretirano u različitim medijima. Koje je vaše mišljenje o tome? Smatrate li da bi se mogla odrediti zajednička tema cjelokupne izložbe? Na primjer, jedan od komentara bio je da su se izlagači posvetili osobnim temama ili općenito ljudskim (na primjer kao što smo razgovarale s vama o bijegu u prirodu, zatrpanosti tehnologijom i sl.). Kako se ova tema i tehnika uklapaju u vaše ranije radove, postoji li određena poveznica?

Silvia: Na ovogodišnjoj izložbi je bilo zastupljeno dosta fotografskih i slikarskih radova, čini mi se više nego na prethodnoj, a što se tiče teme rekla bih da su se radovi najviše bavili napretkom moderne tehnologije i kako ona utječe na čovjeka i prirodu. Do sada sam se  bavila fotografijom (između ostaloga i odnosom čovjeka i prirode) tako da sama tema nije nova, ali forma audio instalacije je.

Dino: Prije dvije godine napravio sam rad pod nazivom Recikliranje rastera za koji sam koristio neke stare i odbačene slike te im promijenio oblik piksela tako da izgledaju apstraktno, a usto sam napravio i zvučni zapis tih slika te sve skupa spojio u video. U radu Četiri godišnja doba također smo pretvarali slike u zvuk kako bismo dobili šum. Osim tehničke poveznice naveo bih tu i tematsku poveznicu s nekim svojim drugim radovima u kojima se također bavim odnosom između čovjeka, prirode i tehnologije.

Dino, upoznale smo te na izložbi Proces inicijacije u organizaciji studentskog portala Kulturflux u lipnju 2016. godine. Tada si se bavio prijenosom slike u zvuk. Možeš li nam ukratko objasniti proces i poveznicu s ovim radom?

Dino:  Početak svega toga je bio rad za Rektorovu nagradu u kojem sam se bavio zamjenom klasičnih (kvadratnih) piksela drugim oblicima poput linija, kvadrata i krugova u svrhu dodatne zaštite portreta na dokumentima i vrijednosnicama. Nakon toga došao sam na ideju da bih takvu zamjenu mogao napraviti i na drugim slikama te im tako udahnuti novi život. Dobio sam vrlo apstraktne rezultate pa sam odlučio otići korak dalje te ih pretvoriti u zvučni zapis. U radu Četiri godišnja doba također su slike, ovoga puta motivi iz prirode, pretvorene u šumove.

Silvia kako si se ti snašla u novoj ulozi, odnosno jesi li se i ranije bavila ovakvom vrstom izražavanja?

Silvia: Do sada sam se bavila samo fotografijom, ali nikad nisam prijavljivala radove. Danas su mogućnosti u umjetnosti velike, a izraziti se na neki drugi način je iskustvo koje treba isprobati ukoliko postoji volja. Budući da studiram na Filozofskom fakultetu moj najčešći oblik izražavanja zapravo je pisanje.

Silvia, ti si ujedno i u uredništvu našega portala u okviru kojeg si već pisala o različitim temama, a najčešće istražujući modernu arhitekturu. Ulaskom u svijet umjetnosti i propitivanjem njegovih mehanizama zasigurno ste na različite načine doživjeli rad suvremenih mladih umjetnika. Mislite li da s izmjenom generacija postoji trend u stvaranju? Na primjer, popularnošću jedne teme ili medija, okreće li se većina upravo tome i zanemaruje moguće istraživanje vlastitih interesa u stvaranju? Imaju li i mentori veliku ulogu po tome pitanju ili puštaju studente da se samostalno razvijaju?

Dino: Osobno mislim da u današnje vrijeme nema nekog većeg trenda ili bolje rečeno pokreta kao što je to bio slučaj u prošlosti. Svaki umjetnik je pokret za sebe. Sve je postalo vrlo individualno dok je u prošlosti bilo kolektivno, što kroz umjetničke pravce, što kroz razne umjetničke grupe u 20. stoljeću.  Kada su u pitanju mediji, rekao bih da su svi otprilike jednako zastupljeni, tim više što gotovo ni jedan umjetnik nije okrenut samo jednom mediju već kombinira više njih. Što se tiče tema, u današnje vrijeme je vrlo popularna tema suvremene tehnologije i suvremenog načina života, ali s druge strane svako vrijeme u povijesti imalo je svoj suvremeni način života i umjetnike koji su ga kroz svoje radove komentirali i kritizirali tako da se od prapovijesti nije zapravo ništa promijenilo, osim što danas imamo više medija i raznih tehnika za izražavanje stavova. S obzirom na to da nisam s Akademije, ne mogu iz iskustva reći kakva je uloga mentora u razvitku mladog umjetnika, ali čini mi se da su u prošlosti mentori imali veliki utjecaj na mlade umjetnike te su usmjeravali njihov razvoj. U 20. stoljeću je utjecaj s mentora prešao na ulicu, odnosno na razne umjetničke grupe koje su djelovale kao suprotnost institucionalnom umjetničkom obrazovanju, a u 21. stoljeću veliki utjecaj na formiranje mladog umjetnika ima internet.

Biste li rekli da ono što vas uče na fakultetu utječe na vaš umjetnički put ili ipak prevlada osobno istraživanje i interesi? Dino, to je možda zanimljivo na tvome primjeru budući da studiraš na Grafičkom fakultetu, a uglavnom susrećemo tvoje radove u drugome mediju.

Dino: Rekao bih da je u mom slučaju to kombinacija fakultetskog obrazovanja i osobnog istraživanja i interesa. Grafički fakultet je fakultet koji ima i znanstvenu i umjetničku stranu, točnije rečeno, postoje dva smjera, tehnologija i dizajn. Na tehnološkom smjeru uglavnom imamo kolegije vezane uz tehničke i prirodne znanosti, ali nam je omogućeno upisivati i kolegije sa smjera dizajna. Ja sam završio tehnološki smjer, ali sam odslušao i mnoge kolegije vezane za dizajn i umjetnost, od povijesti i teorije umjetnosti pa sve do primijenjene i umjetničke fotografije i multimedije. Također, mislim da su u današnje vrijeme znanost i umjetnost povezanije no ikad prije. Tako se, na primjer, u umjetničkom radu bavim i pitanjima suvremenog čovjeka i ekologije, a s druge se strane u znanstvenom radu bavim istraživanjem biorazgradivih materijala. U umjetnosti postavljam pitanja, a u znanosti dajem odgovore. Osim fakulteta i formalnog obrazovanja ogroman utjecaj na moje stvaralaštvo ima glazba, film, knjige, dnevnopolitička događanja i sve ostalo što se oko nas događa. Nikad nisam znao crtati, vjerojatno ne postoji nitko lošiji u tome od mene, ali to me ne sprječava da se bavim umjetnošću jer za mene umjetnost nije izvrsnost u izvođenju neke od likovnih tehnika, već promišljanje i kritika svega što nas okružuje, a to se može izraziti na nezamislivo mnogo načina.

Silvia, kako je povijest umjetnosti utjecala na usmjeravanje tvojih interesa, odnosno je li uopće?

Silvia: Mogla bih reći da je povijest umjetnosti utjecala na usmjeravanje mojih interesa na taj način da sam naučila zanimljive stvari koje do tada nisam znala pa me to potaknulo na daljnje istraživanje. Kada sam tek upisala studij nisam bila sigurna kojim razdobljem bih se voljela baviti, ali strašno me zanimala arhitektura. Trenutno me najviše zanimaju moderna i suvremena umjetnost, a što više vrijeme prolazi to me više zanimaju sva područja umjetnosti.

Jeste li upoznati s reakcijama publike na vaš rad? Koliko vam je reakcija drugih bitna?

Silvia: Jedna osoba je rekla da kada je čula zvono mobitela prvo je pomislila da je to njezin jer ima isti zvuk zvona pa ju je to zbunilo, a još smo dobili i komentare da su ti zvukovi iz mobitela narušavali umirujuće zvukove prirode i da su pogotovo uznemiravajući bili oni koji su podsjećali na alarme što nam na neki način govori da smo uspješno prenijeli poruku. Vidjeli smo i nekog čovjeka koji se nije dugo zadržao i nisam mogla procijeniti je li na kraju bacio slušalice na pod ili su mu pale. Vrlo nam je bitna reakcija na rad.

Pitanje odnosa čovjeka i tehnologije te na koji način ona utječe na kvalitetu života pokazalo se nezaobilaznim pitanjem suvremenoga stvaralaštva. Iako su nam Dino i Silvia detaljno približili svoj rad Četiri godišnja doba, o novome projektu ostaju tajanstveni. Čini se da ćemo se ipak morati strpjeti jer nakon ovako zapaženoga početka, jedva čekamo saznati što slijedi.

https://silvia-roberta.wixsite.com/photography

Ostale fotografije ustupili su autori