Vizitka: Josip Drdić

Razgranat opus čiji put započinje čišćenjem sobe

Zbog velike mreže Josipovih radova, često trebam vremena da shvatim što mi točno želi reći kada razgovaramo o nekom njegovom novom ili starom radu. Ta je kompleksnost za mene slagalica koju poput detektiva slažem malo po malo. U trenutku kada se određeni dijelovi slože, svaki put iznova shvatim koliko vremena, truda i volje Josip ulaže u rad, bio to zadatak za fakultet, neka izložba ili projekt. U našem posljednjem razgovoru predstavio mi je Čišćenje se(o)be, rad za koji voli reći da je početak svega.

U našem posljednjem razgovoru predstavio mi je Čišćenje se(o)be, rad za koji voli reći da je početak svega. Nastao je u sklopu izbornog kolegija Kiparstvo 4/DN pod mentorstvom profesorice Vlaste Žanić, koji se bavio poljem kiparstva proširenim sa suvremenim praksama. U tom razdoblju, duboki mislilac kakav je, Josip Drdić je čisteći sobu razmišljao o čovjeku kao jedinci te prostoru koji ga svakodnevno okružuje, bio on javni ili privatni. Zanimalo ga je na koji način prostor i predmeti utječu na nas. U reorganizaciji svog najintimnijeg prostora, pronalazi predmete koje je prije često koristio te koji su vezani za važne trenutke njegova života. Ti mu predmeti vraćaju određena sjećanja, odvode ga u jednu sasvim drugu stvarnost koja ne poznaje vrijeme. Zanimljiva je činjenica kako naizgled beživotni predmeti imaju mogućnost tvoriti čovjekovu suštinu i ta misao je upravo ono što je jedna od glavnih niti vodilja u ovom radu. Drdić prikuplja sve te predmete i raspoređuje ih u tri skupine. Prvotna mu je ideja bila izraditi „odljeve“, odnosno negative predmeta, koje bi izložio s pozitivima. U procesu rada na jednoj od skupina, predmeti su zapeli u gipsu. Stoga je, u razgovoru s mentoricom, odlučio kako će svaku skupinu predmeta obložiti u različitom materijalu s obzirom na cjelinu koju predmeti predstavljaju. Predmeti i njihov kalup zajedno čine novi objekt koji prikazuje posebni, njemu značajan aspekt života.

K01/O,  prvi u nizu predmeta, obložen je olovom te predstavlja osobnost umjetnika. Čvrstoća materijala označava srž njegova duha i sigurnost. Olovo je izabrano zbog reflektirajućih svojstava koja ocrtavaju njegovu osobnost poput zrcala. Sposobnost koju je razvio tijekom korištenja predmeta u ovom kalupu jest empatija. Ona je uzrok da u svakome vidi nešto pozitivno te je kasnije u radovima grafički prikazuje znakom plusa – simbolom povezanosti, razumijevanja, kompromisa. Ono što je proširilo Drdićevu osobnost i na neki način mu pomoglo da se „otvori“ ostatku svijeta je sport. Zbog ragbija postaje otvoreniji te njime dobiva poticaj za razvitkom i u drugim područjima, primjerice u dizajnu. Zato se u ovom kalupu nalazi „zapečaćena“ vesta prijatelja s treninga te odjeća za koju je izrađivao vizualne identitete. Među predmetima nalazi se i majica Dietera Ramsa, dizajnera minimalističkog pristupa koji je uz Maljeviča, Beuysa i ostale autore uveliko utjecao na Josipa Drdića.

Predmet koji asocira na Dietera Ramsa te ostali koji su sudjelovali u izgradnji Drdićeva identiteta, svakako su utjecali i na njegovu umjetničku stranu. Ona je također tema drugog kalupa, (K02/S). Predmeti iz prvog i drugog kalupa međusobno su povezani izravno ili neizravno pa je tako među predmetima koji se nalaze u ovom kalupu i registar tvrtke koju je vodio s prijateljem koji mu je poklonio vestu. Takav pristup povezivanja kao da stvara naraciju jednog egzistencijalnog razvitka. Kalupi i njihovi predmeti nisu samo međusobno povezani, već se nadovezuju i na kasnije Drdićeve radove poput bilježnica u kojoj je radio skice, a u koju se potpisao umjetnik Boris Bućan, čiji će rad i promišljanje utjecati na Josipov rad Dućan. Upravo je to razlog zašto Čišćenje se(o)be naziva svojim prvim radom. Materijal „kaputa“ u kojem su zarobljeni predmeti iz K02/S gotovo je prozirne prirode te za Drdića predstavlja ideju. Ideja kao takva je svuda oko nas, no, kao i silikon, ona nije potpuno prozirna. Koliko god je vidljiva, ne primjećujemo je upravo zbog prostora i predmeta koji nas šalju u drugu realnost. Zato Drdić koristi termine pozitiv (predmet) i negativ (odljev predmeta, masa u kojoj je obložen). Ljudi se mogu nalaziti u istom prostoru s različitim predmetima. Čak i ako primijete iste predmete, dojam će biti različitog intenziteta. Ta informacija predodređena je našim iskustvom koju pak diktira sistem koji nas tjera da planiramo naše iskustvo, odnosno smjer u kojem će ići naše iskustvo. Među sistemima za ovaj je rad vrlo značajan dizajn. Drdić dizajn smatra sistemom jer vrši funkciju kreiranja društva, osobito nakon pojave Bauhausa. Dizajnirani predmeti utječu na nas, kao što su svi predmeti u svim trima kalupima povezani jer su dizajnirani. Drdićevo iskustvo njihovog korištenja utjecalo je na dojam koji ostavljaju na njega – oni bude sjećanja i pružaju mentalni odlazak u drugu, bezvremensku, realnost.

Treća skupina predmeta, K03/G, koja je zapravo nastala prva, predstavlja nepovezane objekte. Oni nisu striktno vezani za Drdićevu osobnost ili umjetnički interes, već su to predmeti koji se zbog određenog razloga nalaze u njegovom prostoru. Upravo takva nasumična hrpa prikazuje trenutak sistema koji ne uvažava prirodnost postojanja, već sam stavlja stvari u sistem. Taj je kalup rezultirao odlukom da predmeti ostanu unutar njega, pa tako i unutar ostalih kalupa. Sve te, naizgled sekundarne stvari koje je koristio refleksno, nesvjesno su utjecale na njegovu osobnost i umjetničke radove. To je jednostavan prikaz međusobnog utjecaja, bez obzira što predmeti, bića ili pojave nisu povezani u istovremenom kontekstu, ali i dokaz prostora kao jedinstvenog fenomena.

Novina koju Josip Drdić unosi u umjetnički opus, a koja proizlazi iz razgovora i savjeta mentorice, jest jezični zapis. Uloga jezika je za njega jednako važna kao i uloga kalupa jer nam on govori što se nalazi u njima. Legenda koja stoji uz svaki kalup ima raster. Osim fizičkog prostora, tijekom rada na ovom djelu Josipa počinje zanimati i virtualni prostor kao trenutak pohranjivanja. Upravo zato je legenda načinjena na kvadratnom rasteru jer je on jednak rasteru svakog ekrana. Aspekti virtualnosti, a osobito rastera, prema Josipu su svuda oko nas – kao što nas dizajn okružuje, svi dizajnirani predmeti imaju raster. Taj pristup prostoru, koji smatra jedinstvenim, i važnost dizajna kao sistema, vidljivi su u njegovim drugim radovima kao što su Testing 02 koji je izlagao 2019. godine u Galeriji SC te Dućan koji je iste godine predstavljen u kiosku Galerije i vizualnom identitetu projekta VGA. Iz Dućana je proizašao zec, točnije rad Mrtvi kut. Motiv zeca, koji je također rođen u rasteru, u ovom radu ima više interpretacija: simbol je brandinga, prepoznatljivosti, predstavlja bojsovski element slobode kreativnosti, ali istovremeno njezinog suprotnog pola – ograničenosti, te je neka vrsta ikone u kutu koja nas tjera da je sagledamo s obiju strana. Sve te komponente koje grade zeca više ili manje primjetne su u njegovim ranijim radovima. Iz toga mogu zaključiti kako je rad Josipa Drdića jedna linija koja se dijeli u mnoštvo manjih, koje se također povremeno vraćaju na svoje prijašnje puteve kako bi si odgovorile na neka pitanja te tako tvore jedan kompleksi umni proces.


Instagram profil umjetnika

Fotografije ustupljene ljubaznošću umjetnika.

Poveznice