Geert Lovink je kritičar, teoretičar i aktivist koji se već desetljećima bavi temom društvenih i ekonomskih odnosa na internetu te se može smatrati jednom od vodećih figura na tom području. Njegovi tekstovi bliski su prosječnom čovjeku, što ga čini izuzetno zanimljivim autorom generacijama koje odrastaju uz internet. Sociologiji interneta pristupa kritički, ali istodobno distopijski i ironično, neprestano naglašavajući važnost medijskih studija u suvremenom društvu. Jedna od većih opaski koje upućuje društvu je nepostojanje "studije interneta" kao smjera na sveučilištima, koji zamišlja kao spoj sociologije, politike, računarstva i povijesti. Upravo zbog toga u knjizi je postavljeno puno više pitanja nego što je dano odgovora. Ovaj osvrt predstavit će knjigu "Sad by design" koja govori o vremenu kad su društvene mreže jedino "društveno" što nam preostaje.
Sadržaj knjige "Sad by design" bavi se arhitekturom društvenih mreža i sustavom emocionalnog nagrađivanja zbog kojeg korisnik postaje ovisan o novim podražajima. Je li vam se ikada učinilo da vam je mobitel zavibrirao? Geert Lovink to naziva phantom vibration syndrome, a riječ je o posljedici pažljivo dizajniranog iskustva koje ide ruku pod ruku s dizajnom društvenih mreža.
Dizajn u posljednje vrijeme postaje interdisciplinarno područje koje obuhvaća web developere, teoretičare, sociologe i psihologe, uz likovne umjetnike i web dizajnere. Dizajnirati više ne znači oblikovati predmet već iskustvo, zbog čega fokus ovog rada ostaje na dizajnu doživljaja i estetici iskustva. Dizajnirati iskustvo u ovom slučaju znači uvjetovati osjećaj ugode pri korištenju društvene mreže ili aplikacije. Dolazi do ispreplitanja tehnološkog i biološkog gdje je korištenje tehnologije osmišljeno tako da stimulira lučenje dopamina i serotonina. Time se stvaraju mehanizmi koji oblikuju obrasce ponašanja, kao što je osjetljivost perifernog vida na treperenje šarenog svjetla koje javlja da nam je došla nova poruka, ali jednako tako i neumorno skrolanje društvenim mrežama u potrazi za novim sadržajem. S jedne strane postoje intenzivni osjećaji: nemilosrdni seen voljene osobe, napetost iščekivanja lajkova nakon objave, ghostanje, stalkanje te ostali strahovi i užitci prosječnog korisnika. S druge strane su to prazne geste, unfollowanje iz dosade, beskrajno skrolanje, listanje tuđih storija. Dok će se jedni prepustiti tom iskustvu, drugi će se vidjeti kao usputni posjetitelji. Ono oko čega se svi mogu složiti je to da se društvene mreže najčešće svode na tupo i bespodražajno listanje. Kako se onda postaje ovisan o društvenim mrežama? Zašto, uz svijest o tupilu društvenih mreža, su one i dalje korištene svakodnevno? They know what they do, but they do it anyway, govori Žižek, a Lovink nadopunjuje: we have an enlightened false consciousness.[1] Uzrok tomu je neprekidno izlaganje velikom broju intenzivnih kratkih užitaka. Društvene platforme osmišljene su tako da se korisnik neometano i lagodno kreće kroz sadržaj koji sam bira, ali i sam postaje dizajner sadržaja vlastitog profila. Na taj način korisnik postaje angažiran i uključen: I want to leave but I can't, there's too much going on but it's boring, it's useful yet disgusting.[2] Kontradiktorno ponašanje uvjetovano je pažljivo dizajniranim sadržajem koji će nas držati okupiranima, u oba smisla te riječi.
(Ilustracija: Petra Popović, 2020.)
Društvene mreže omogućavaju korisniku da dizajnira vlastiti lik i život, ako to želi. Lovink pristupa pojavi selfija kao novoj formi autoportreta, slici novog čovjeka, odnosno novih ljudi, nastojeći proširiti raspravu van uobičajenog diskursa o narcisoidnosti i plitkosti. Iz perspektive korisnika, selfie znači izjavu o vlastitom identitetu, bio on konformiran ili naturaliziran. Selfie i dalje ostaje u domeni dizajna koja ne ponire u dubine karaktera, ne mistificira nego idealizira, stvara sliku o kojoj ne postavlja pitanja. Koliko kod se smatrao individualiziranim izričajem, oblikovanje te slike ima korijene duboko u društvenim standardima, standardizirajući čak i kršenje tih standarda, stvarajući autsajdere, dajući look supkulturama. Za Lovinka je selfie kraj procesa demokratizacije medija gdje svako ima priliku biti predstavljen, viđen i mišljen, dizajnirajući sliku o sebi. Srodna paralela bili bi "Slučajni prolaznici" Brace Dimitrijevića koji postaju slučajni prolaznici u rubrici suggested na društvenim mrežama. Ni jedni ni drugi nisu svjesno tražili da budu viđeni, ali spletom okolnosti postaju lica koja se putem medija prikazuju drugim slučajnim prolaznicima.
Sam naslov "Sad by design" odnosi se na personaliziranje sadržaja, dobro poznate plaćene oglase, uvid u aktivnosti, interese, hobije ili struke koje prati "treća strana" (tzv. third party). U ironičnom zaključku Lovink napominje kako društvene mreže nisu univerzalne tvornice tuge, već pomno skrojeni mehanizmi koji personaliziraju tugu, nude ti ono što želiš, naglašavaju ono što nemaš. Stav Geert Lovinka može se povezati s francuskim egzistencijalistima, u prvom redu sa Sartreom zbog pristupa ljudskom biću kao živoj tjeskobi koja dolazi u paru sa slobodom izbora. Istodobno se sve više isprepliću društvo, internet i dizajn čime se gube jasne granice između njih. Prvi dadaisti proslavili su se parolom "brisanja granica između života i umjetnosti" da bi sto godina poslije društvo brisalo granice između života i dizajna. Data is the new dada, piše Geert Lovink, ali ovoga puta u punom, distopijskom smislu.
[1] Geert Lovink, Sad by design: On platform nihilism, Pluto press, 2019., str. 27.
[2] Geert Lovink, Sad by design: On platform nihilism, Pluto press, 2019., str. 35.
