Pjesma stoljeća: prošlost i budućnost
Kada sam se prvi put susrela s likom i djelom Ivana Oštarčevića, moram priznati da mi je bio poprilično stran i zbunjujuć. No, čim sam više slušala Ivana kako govori o konceptu izložbe pod nazivom Pjesma stoljeća, o svom umjetničkom razvoju, svojim interesima izvan samoga rada, shvatila sam da možda i nismo toliko daleki kao što se na prvu čini.
Pjesma stoljeća predstavljena je publici 29. travnja 2022. u prostoru Garaže Kamba koja je već od prije upoznata s Ivanovim stvaralaštvom. Sama izložba je dio nadolazećeg ciklusa izložbi na kojemu Ivan trenutno radi te se sastoji od 15 slika manjeg formata. Izložbu prati tekst iz daleke budućnosti koji je napisan u obliku razgovora budućeg antropologa i njegovog prijatelja. Sam razgovor izgleda kao dopisivanje e-mailom, u kojemu antropolog i prijatelj razgovaraju o pronalasku lubanji, koje su lansirane u svemir, s ciljem da čovjek ostane zapamćen jer će uskoro potpuno nestati. Prvo što me začudilo kod samih radova bio je Ivanov odabir glavnog motiva, a to je upravo lubanja. Kroz povijest umjetnosti, lubanje možemo vidjeti kao simbole nečeg lošeg, zla i smrti, no Ivanov koncept je malo drugačiji, ali unatoč tome smislen. Za njega lubanja predstavlja istinu, ono što mi zapravo jesmo ispod silnih slojeva odjeće, kože i mesa. To je zapravo prikaz ogoljene čovjekove suštine, njegove prošlosti i temelja čovječanstva. Same lubanje prikazane su u sferama, okružene različitim upadljivim bojama. Ivan smatra kako je crtež baza, a sve što se na njega nadodaje ga oplemenjuje. No, na lubanjama je primijenio malo drugačije metode. Za same radove korištene su akrilne boje, a unutar slika nalaze se tekstovi koji služe kao poruka, koji su izvedeni markerom, kao i linije kostura. Tekstovi su preoblikovani prijevodi pjesama Green Daya s njihovog albuma 21st Century Breakdown, izdanog 2009. godine. Kao velik obožavatelj Green Daya, s lakoćom sam prepoznala pjesme s već spomenutog albuma, na primjer Digni ruke i svjedoči razapinjanju svojih ispovjedi (East Jesus Nowhere), Očajni, ali ne beznadni, Osjećam se beskorisno u gradu ubojstva (Murder City) te Pronašli su novi lijek za slomljena srca i nesigurne (Restless Heart Syndrome). Sam naziv izložbe prigodno je odabran po pjesmi koja otvara album, Song of the Century. Kako Ivan objašnjava, album je odabran kao kritika na sustav, a općenito u pjesmama najvažniji mu je tekst koji objašnjava kontekst. Ono što mi se najviše svidjelo kod Ivana je to što za njega rad nije art terapija, nego on služi kao utjeha sličnim ljudima. To je bio i slučaj kod mene. Mislim da je u umjetnosti najveća ljepota mogućnost povezivanja različitih ljudi i nekakvog međusobnog suosjećanja. Ovom izložbom, Ivan me vratio nekoliko godina unatrag, kada sam prvi put otkrila ovaj album, razočarana sustavom u kojemu živim, tražeći utjehu u glazbi. Od tog albuma, možda čak i nešto prije, započeo je i moj vlastiti put stvaranja i pisanja. Bit ove izložbe bio je prikaz onoga što čovjek je i u tome je autor uvelike uspio. Vratio me u prošlost, podsjetio na moje vlastite početke i naveo me da se, na neki način, ponovo upoznam sama sa sobom. Čar stvaranja je da svako djelo na različite ljude ostavi različit dojam jer svatko vidi svijet iz vlastite perspektive. No, u toj različitosti možemo naći i poveznice koje nas podsjete da smo ipak, u dubini, satkani od istih materijala.
PETRA MAK
