Prilazeći Muzeju suvremene umjetnosti, na bočnoj strani fasade dočekuje nas rad Prodaje se Lade Sega, jedan od radova izabranih za natječaj devete Nagrade hrvatske suvremene umjetnosti TH-T@msu.hr. Komunicirajući s okružjem jezikom reklama, Prodaje sesvojim sadržajem, a to je pozivom na kupnju muzeja – kao građevine i kao institucije – progovara o pitanjima položaja umjetnosti u društvu te instituciji muzeja i galerija. Možemo reći da je riječ i o autoreferencijalnom djelu, jer je i sâm rad na prodaju s obzirom da novčana nagrada zapravo podrazumijeva otkup rada koji će postati dijelom zbirke MSU-a. Naime, međunarodni žiri koncem izložbe će odabrati pobjednike novčane nagrade, za prvu nagradu u iznosu od 50.000, drugu od 45.000 i treću od 40.000 kuna. Otkupljeni radovi postaju dio fundusa MSU-a, odnosno Zbirke T-HT@MSU. Četvrta nagrada, u iznosu od 10.000 kuna, dodjeljuje se umjetniku čiji rad za vrijeme izložbe osvoji najviše glasova publike.

Neupitno je da rad Prodaje se otvara mnoga pitanja, osim na primarnoj razini – tko zna koliko vrijedi MSU?, do pitanja određivanja vrijednosti umjetničkog djela upisanog u koncepciju nagrađivanja najboljeg umjetničkog djela. Neizbježno je da to pitanje otvara probleme, jer pitanje je što umjetničko djelo čini najboljim – je li to ono djelo koje najuspješnije prenosi ono što želi ostvariti, je li to ono najaktualnije, koje otvara dijalog ili jednostavno najdopadljivije – ono koje se najvećem broju ljudi sviđa – ono oko kojega se svi mogu složiti?

Pitanja o određivanju vrijednosnih kriterija te problematizacija koncepta natjecanja u sferi kulture nisu novi ni nepoznati, a o tome naći ćemo potvrdu već u predgovoru kataloga Nagrada TH-T. Ondje član stručnog povjerenstva, nezavisni kustos Marco Scotini izražava svoju nesklonost natjecanjima te s njima vezanom paradigmom „kvalitete“. Ipak zaključuje kako sustav suvremene umjetnosti bez toga ne može te je prema tome bolje biti dio mehanizma natjecanja.

Prodaje se jedan je od nekoliko radova koji se bave pitanjima o instituciji muzeja te onih koji se referiraju na proces određivanja radova za izlaganje, kako ističe ravnateljica muzeja, Snježana Pintarić. To su, među ostalim, rad Nevena Petrovića, Destinacije, niz fotografija i razglednica koje propituju značenje onog što nazivamo umjetničkim djelom, a tu je i film Željka Kipkea Orsonov putokaz, kao i multimedijalna instalacija Marka Tadića Sadržaj.

Neven Petrović, Destinacije (ljubažnošću MSU-a)

Skupna izložba koja, kako se ističe, predstavlja presjek suvremene umjetničke produkcije u Hrvatskoj, ove godine predstavlja izbor radova trideset i osam umjetnika od kojih je troje umjetnika – Jelena Blagović, Igor Eškinja i Goran Petercol – izravno pozvano na sudjelovanje. Od trideset i osam umjetnika, sedamnaest je umjetnica i dvadeset dvoje umjetnika. Ivana Kancir, kustosica izložbe, nastojeći pronaći razlog činjenici da se uvijek prijavi više muškaraca nego žena, govori o tome kako su muškarci možda impulzivniji, a žene promišljenije. Iako možda točno, ipak ne možemo ustvrditi da se jednostavno radi o biološkoj razlici, nego trebamo uzeti u obzir i određenu kulturnu uvjetovanost. Međutim, o tom problemu bi se mogao napisati sasvim odvojen tekst, zato ćemo ovdje ostaviti to pitanje otvorenim i vratiti se na sam karakter izloženih umjetničkih djela.

Ravnateljica Snježana Pintarić ističe heterogenost i izostanak prevladavajućih tendencija na području vizualnih umjetnosti, uspoređujući je sa svjetskom scenom gdje je, ustvrdila je, također prisutan posvemašnji pluralizam stilova i tema. Ako govorimo o mediju, brojem se ističu multimedijske instalacije, zatim fotografija, a tu su zatim crteži, grafika, kao i video-radovi te performansidviju umjetnica izvedeni na otvorenju, oni Ljiljane Mihaljević i Tanje Dabo.

Neovisno o spomenutom pluralizmu stilova i tehnika na izložbi je moguće razabrati određene tematske cjeline, određene teme i probleme kojima se autori bave. Kustosica izložbe, Ivana Kancir, primijetit će kako umjetnike zanima okoliš – općenito – kao životni okoliš, pa urbanitet, priroda, kao i ekološke teme. U predgovoru kataloga nezavisni kustos Marco Scotini prepoznaje slične tendencije, stavljajući izložena djela pod zajednički nazivnik vrijeme, ili, kako kaže, ‘odlaganje ostatka prošlosti (i u prenesenom smislu)’. Po pitanju estetike, vizualnog rješenja djela, teško ćemo naći nešto zajedničko – iako će kustosica Ivana Kancir istaknuti određeno naginjanje umjetnika prema bijelom i crnom, no iznimke su svakako prisutne.

Božica Dea Matasić, Vreća bez dna (ljubažnošću MSU-a)

Ljiljana Mihaljević, Put (ljubažnošću MSU-a)

Primjetan  je interes za arhitekturu, urbanizam, odnosno modernističko nasljeđe u djelu Viktora Popovića Bez naziva (Arhiv ST 3), kao i kod Igora Eškinje u prostornoj instalaciji Arhitektura optimizma te video radu Neli Ružić Stolen Future koji meditativnom atmosferom ostvarenom glazbom i dugim kadrovima obojenih neonskih svjetala u praznim, dugo napuštenim prostorima Motela Trogir, tematizira odsustvo kao svjedočanstvo nebrige i zapuštenosti modernističkih zdanja. Napuštenost je tema i trokanalne videoinstalacije Ane Kovačić Kuća priče, a fotografija Mlaka Mirjane Vodopije također progovara o odsustvu, o imanju kojega više nema. Spomenuti interes za ekologiju i prirodu vidljiv je na fotografijama Bojana Mrđenovića, Uvozna pustinja, u multimedijalnoj instalaciji Crno brdo Lane Stojićević te video radu Nine Kurtele Priroda i društvo, gdje pozivajući se na priču o Ivici i Marici i ostavljajući kovanice za sobom tijekom šetnje od zagrebačkog glavnog Trga do podsljemenske šume, umjetnica otvara pitanja o centru i periferiji, u političkom, ekonomskom pa i u smislu kulture i umjetničke proizvodnje.

Popevši se na prvi kat muzeja, dočekuje nas skulpturalni rad, predimenzionirana Vreća bez dna, Božice Dee Matasić. Rad na određeni način otvara cjelinu s društveno angažiranim ostvarenjima koja se bave izbjegličkom krizom kao što je slučaj u multimedijskoj instalaciji Aura: F37 Davora Konjušića i u fotografijama pod naslovom Povezano Branka Pašića te radova koji komentiraju društvenu stvarnost kao što je instalacija niza ručno sašivenih pregači Ane Vivode u radu Sezonske radnice. Kultura konzumerizma očitovana je najjasnije u satiričnim printevima pod skupnim nazivom Uvijek nešto Željka Badurine, a digitalizacija svega što nas okružuje,asimilacija s tehnologijom s posljedicom gubitka identiteta, vidljiva je tema u animiranom filmu Daniela Šuljića Stakleni čovjek. Post internet umjetnost karakteristika je i stereoskopskog 3D filma Vladislava Kneževića, A.D.A.M. Tu su i radovi koji propituju položaj umjetnika u društvu – spomenuti performansi izvedeni na otvorenju izložbe – performans i knjiga umjetnice Tanje Dabo Nelagoda, tjeskoba te performans Ljiljane Mihaljević Put.

Konačno, prisutna je i tema medija, odnosno pitanje značenja slike, što u instalaciji Čičkovina problematizira Josipe Štefanec, dok veze s modernizmom, slikarstvom Josipa Vanište tematizira Ivan Dujmušić instalacijom Ukidanje linije. Tu su i eksperimenti u tradicionalnom mediju slike na platnu u nizu ulja pod naslovom Bez naziva Dine Zrneca, kao i platno okrenuto od promatrača Mirana Blažeka, Monument s Dreamcatcherom.

Josipa Štefanec, Čičkovina (ljubažnošću MSU-a)

Izložba u prostoru nije nužno organizirana prema temama, iako se u pojedinim slučajevima djela nadovezuju jedna na druge: od samog početka nekoliko djela povezuje kultura konzumerizma, slijedi dio postava gdje Tanja Dabo izvodi performans refleksivnog karaktera pa dolazimo do  djela koja se bave prirodom i problemom izbjeglica da bi prema drugom katu uslijedila instalacija i performans Ljiljane Mihaljević te, nadalje, video radovi, filmovi, instalacije koje se tiču karaktera umjetničkog djela, kao i one koje se bave arhitekturom i urbanizmom.

Vratimo se na trenutak kada smo se bili popeli na prvi kat i ugledali rad Vreća bez dna Božice Dee Matasić. Objekt koji sasvim jasno progovara o kulturi konzumerizma u svom opisu također komentira prigodnu blizinu shopping centra Avenue Mall-a Muzeju suvremene umjetnosti – o tome kako čovjeku u današnjem društvu jednostavno nikad nije dovoljno konzumacije. Izložbu smo obišli, možda imamo favorite, a možda ne. Na samom kraju dočekuju nas tableti i smartphone-i koji nas pozivaju na glasanje, ali i, možemo pretpostaviti, da posvjedočimo izvrsnosti aparata. Ta nas činjenica ipak podsjeća da možda Avenue Mall i nije samo preko ceste – već je i ovdje, pred nama, kao poticaj da svojim glasom osim davanja podrške svom favoritu možda osvojimo nagradu sponzora izložbe.

S tim na umu za kraj još samo treba reći: Neka najbolji pobjedi!

Izložba se može posjetiti u Muzeju suvremene umjetnosti do 26.03.2016. Ulaz besplatan.

Međunarodno stručno povjerenstvo mr.sc. Snježana Pintarić, predsjednica stručnog povjerenstva, ravnateljica MSU-a i muzejska savjetnica, Rainald Schumacher, kustos, Office for Art, Berlin; Marco Scotini, nezavisni kustos, Milano; izv.prof. Sandra Vitaljić, fotografkinja, Akademija dramske umjetnosti, Zagreb; Nataša Ivančević, muzejska savjetnica, pomoćnica ravnateljice i voditeljica Odjela zbirki i Zbirke skulptura MSU-a