U četvrtak 26. siječnja 2023. u Galeriji Prsten (Domu HDLU-a/Meštrovićevu paviljonu) u Zagrebu uoči Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta otvorena je izložba koprivničke umjetnice Gordane Špoljar Andrašić.
Gordana Špoljar Andrašić samostalna je umjetnica, diplomirana povjesničarka umjetnosti i etnologinja. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnica (HZSU), Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zagrebu i Atelijera Koprivnica (AK). O njezinu radu objavljene su dvije umjetničke knjige: Stabala (2003) autorice Draženke Jalšić Ernečić i Memorabiliar (2017) autorice Ive Körbler. Umjetnica je aktivna sudionica na likovnoj sceni: do sada je priredila više od šezdeset samostalnih izložaba, a izlagala je i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.
Umjetnica se predstavila s nekoliko ciklusa u kojima problematizira temu sjećanja, prolaznosti, odrastanja, strahova, tjeskobe, promišljanja o smislu postojanja, a izražavajući se slikom, crtežom, instalacijom, fotografijom, audio-videom, ambijentom. Dojmljivim vizualnim izričajem u obliku kovitlaca tamnih nanosa boje dijelovi memorije duboko se urezuju u svijest promatrača transformirajući se pritom u univerzalnu metaforu svevremene opomene.
U predgovoru kustosica izložbe Iva Körbler piše:
Iako se već zadnjih petnaestak godina bavi apstraktnim reduciranjem pojavnog svijeta, Gordana Špoljar Andrašić nije ostala petrificirana u određenoj uskoj stilskoj varijanti slikarske apstrakcije, već svakim novim ciklusom radi smislene otklone prema različitim kombinacijama slike, kolaža, fotografije, instalacije i ambijenta. Ta morfološka, stilska i motivska transformacija prema apstrakciji i tzv. bijelom pismu, lirskoj apstrakciji i natruhama enformela u svojem umjetničkom opusu, kritički je, problemski i tipološki valorizirana u umjetničkoj knjizi, odnosno, monografiji „Memorabilijar“ (2017.), no do danas se u kontinuitetu može uočavati njezina sklonost analitičnom pristupu umjetnosti po temama koje odabire. Gordana Špoljar Andrašić egzistencijalne slojeve oko sebe osjeća, prepoznaje i razumije na mnogo vidljivih i nevidljivih razina, kroz različite dimenzije materijalne i duhovne stvarnosti, a to se posebno očituje u nekim društveno-povijesnim temama kojima se u nekoliko zadnjih godina intenzivno – gotovo opsesivno – bavi.
Iako od 2011. godine Gordana Špoljar Andrašić stvara tzv. bijele slike („Memorabilija I“), koje jednim dijelom, na razini materičnosti i materijala, napuštaju strogi okvir klasične slike prema sliko-kolažu i sliko-reljefu, prijelomna godina za ovu umjetnicu bit će 2014., kada stvara jezgru radova nove velike etape opusa u različitim medijima i materijalima, koji će sliko-reljefe i sliko-kolaže proširiti prema mogućnostima objekta, instalacije i ambijenta.
Tako bjelina u ovom umjetničkom opusu poput filtera čisti i kristalizira važna zemaljska sjećanja, dok će nas krhki fragmenti lijepljenog i gužvanog papira, paus papira, ali i fotografijâ i pamučnih bijelih vatenih fragmenata tankoćutno voditi prema metafori o krhkosti pamćenja, uspomena, iskustava i emocija, no bez imalo doslovne narativnosti, banalnih metafora i vizualne dekorativnosti.
Jednako se tako od zadnjih desetak godina bavi temom mučnih sjećanja na ljudsko stradanje u ratu i Holokaustu. Kao da su se stekle okolnosti da nakon kompleksnog istraživanja pikturalne materije i slojevitog transponiranja ideja na dvodimenzionalnu ograničenost površine platna umjetnica vlastitu riznicu sjećanja, tragova i krhotina prenese u veći prostor, pojačavajući time emotivni naboj djela i njegov prijenos na promatrače. No, u tom procesu, Gordana Špoljar Andrašić ne zanemaruje materijalni, tvarni karakter djela, kao i proces rada, već ga vrlo precizno fotografski dokumentira. Tako njezine ambijente za koprivničku sinagogu (2014.) i francusku romaničku crkvu u Kaysersbergu (2014.), obje prenamijenjene u kulturne centre, moramo sagledati i u kontekstu dokumenta koji registrira i fizičko nastajanje djela, gdje se nastoji usredotočiti pažnja na predmetnu, materijalnu prirodu umjetničkog djela, bez pretjerane narativnosti. U tom krajnje delikatnom balansiranju između fizičkog i materijalnog aspekta umjetničkog stvaranja te svih dodatnih slojeva značenjskog narativa – koji je vrlo često tek naznačen, a nije izgovoren ili ispisan – funkcioniraju svi bijeli radovi i ambijenti Gordane Špoljar Andrašić. Ona potresna dimenzija, bremenita značenjima, dodana je u mediju fotografija stradalih i bezimenih ljudi kojima se izgubio trag, kao i bijelih niti kroz prostor koje simboliziraju oduzetu slobodu (i život), element instalacijâ koji bi nas čak mogao asocirati na ikonološki motiv strelicâ u tijelu mučenika.
Koprivnička je izložba iz 2021. godine obuhvatila umjetničinu recentnu seriju crteža djevojčica „Izgubljeno/a u vremenu“. Naime, koprivnička sinagoga – bez obzira što nije u izvornoj funkciji – sa svojim je nedovršenim zidovima i ambijentom ruševine odgovarajući prostor za različite umjetničke izložbe i koncepte koji u sebe „posvajaju“ memoriju i simboliku ove sinagoge. Tu je do izražaja došao motiv memorije mjesta, odnosno, prostora koji još nije u svojoj primarnoj funkciji i koji i danas svjedoči o uništenoj cjelovitosti židovske zajednice ne samo u Koprivnici, već u svim mjestima i gradovima našeg prostora koja su prošla stravično iskustvo nacizma i fašizma. Slike i crteži proširuju se u ambijent uz pomoć in situ instalacija i zvučnog zapisa koji su također dio iste teme, istog slojevitog narativa. Izložba predstavlja autoričino istraživanje vlastitog identiteta i smisla postojanja te varljivosti sjećanja, kako osobnog, tako i kolektivnog. Ovom se izložbom posebno posvetila temi djetinjstva i djevojaštva u kojima vidi početke naših potraga za vlastitim identitetom, ali se istovremeno bavi i univerzalnom temom traume i kolektivnog sjećanja. Primijetila bih kako su te teme tzv. dugog trajanja, koje ako jednom zahvate umjetnika imaju svoje nastavke, kontinuitet i neočekivane epizode. „Ponavljanjem tog motiva autorica apostrofira i činjenicu da je osobna mitologija uvijek djelomično i kolektivna, a prenošenjem fotografija u crtež, još krhkiji i prolazniji medij, ponovno ukazuje na nemogućnost fiksiranja značenja, sjećanja i identiteta“ (Tanja Špoljar).
Crno-bijeli apstraktni crteži grafitnom olovkom „Tamna materija“ javit će se kao recentna komplementarna nadopuna temi sjećanja/memorije, gdje crne formacije poput oblaka prepoznajemo kao psihoemotivni teret koji djevojčice – ali i svi mi u današnjim generacijama – nose u svojoj podsvijesti i auri. To je neka neimenovana groza, nadirući užas i sadašnjeg vremena, povijesni teret koji na ovim prostorima još nije katarzično razriješen, a po svemu sudeći neće ni biti.
Ambijent „Mrtvačnica“ u koji su uključene i fotografije na paus-papiru stradalih i bezimenih ljudi, postavljene na stalke za vijence, odar i oko njega, inkorporirani u tzv. bijele slike, ali jednako tako i crteži „Tamne materije“, iznimno je značenjski i emotivno moćan, gdje kao promatrači ostajemo zaleđeni od emotivne snage ambijenta, ali i umjetničine prezentacije pune pijeteta, re-kreiranja odavanja posljednjeg pozdrava i konačnog dokidanja povijesnog zaborava kroz umjetnički postupak.
U najnovijem ciklusu „Crnih slika“, Gordana Špoljar Andrašić ponovno se vraća apstrakciji, ali ovoga puta više na tragu gestualnog slikarstva, guste pikturalne materije s ehom enformela, kao i postapstraktnog ekspresionizma. Kovitlaci i nanosi materije s kojima se umjetnica razračunava u polju slike – pretežno u crno-bijelom kontrastu – ukazuju na to u kolikoj se mjeri slikarica želi osloboditi trauma svih predznaka. To nije tek trenutačna reakcija na unutrašnja ili vanjska stanja ili događaje, već kao da slikanje dobiva predznak ritualnog čina i oslobađanja od svih tereta, tamnih misli, entiteta i energija. Ona će se na koncu izboriti za vlastiti prostor svjetla i Svjetlosti, ali morat će proći prilično mučan proces: slikanje je u ovom kontekstu prostor metaforičkog izbavljenja, simboličnog skidanja i čišćenja raznih tamnih slojeva sa sebe. To je naznačeno akcentima i prodorima toplih žućkastih i smeđih nijansi na pojedinim slikama, poput kolorističkog trojstva u ciklusu.
Općenito, možemo definirati i osvijestiti naše traume koje nosimo još od predaka, ali nikada zapravo ne možemo sa sigurnošću znati kada će nas zgrabiti i ponovno isplivati na površinu, dići svoju ružnu glavu. Koliko im uopće trebamo davati prostora? Možemo li ih nadići, potisnuti ili se pomiriti s time da su one neodvojivi dio nas i našeg identiteta, poput nekog psihoemotivnog parazita? To mora svatko odlučiti za sebe.
PATRICIJA ANDRAŠIĆ
Autor fotografija: Juraj Vuglač
