U sklopu izložbe Izazov Moderne Zagreb – Beč oko 1900. u galeriji Klovićevi dvori postavljeno je i nekoliko djela Ivana Meštrovića karakterističnih za njegovu ranu fazu stvaralaštva pod utjecajem bečke secesije. Jedna od prostorija posvećena je i djelima koja je načinio za bogatog bečkog industrijalca Karla Wittgensteina, a možda najpoznatije od tih djela je Vrelo života koje se danas nalazi u gradu Drnišu. Kroz mjesec ožujak i travanj u sklopu izložbe održava se niz predavanja vezanih uz umjetničku scenu tog razdoblja. Pod nazivom Apel za spas, predavanje o današnjem stanju Meštrovićevog remek-djela održali su 7. ožujka ravnatelj Gradskog muzeja Drniš, Joško Zaninović i kustosica Antonia Tomić.
Monumentalni Meštrovićev zidni reljef Vrelo života dovršen je 1907. godine, a naručio ga je Karl Wittgenstein, bogati bečki industrijalac i jedan od najzaslužnijih mecena Udruženja likovnih umjetnika Austrije – Secesija čiji je Meštrović bio redoviti član. Meštrović je zadobio Wittgensteinovu naklonost uspješnim nastupima na izložbama bečke Secesije te je, osim Vrela života, izradio mnogobrojna djela za palaču Wittgenstein u Beču. Zahvaljujući Wittgensteinovoj materijalnoj potpori, Meštrović boravi u Parizu od 1908. do 1910. godine. Vrelo života izloženo je 1908. godine na XXX. izložbi bečke Secesije, a do 50-ih godina 20. stoljeća nalazilo se u atriju palače Wittgenstein te je, kako je sam Meštrović u jednom pismu naveo, imalo funkciju česme.
Početkom 50-ih godina velebna palača Wittgenstein, oštećena bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu, u ruševnom je stanju, a onemoćali nasljednici Karla Wittgensteina rasprodaju dio umjetnina. Zanimljivo je da je Vrelo života preživjelo ratna bombardiranja zbog činjenice da je bilo uzidano u zid predvorja palače. Djelo je otkupio Ivan Meštrović 1955. godine u vlastitom trošku za 2000 dolara. Proslijedio ga je zavičajnom Drnišu, uz uvjet da općina Drniš materijalno potpomaže njegovog sina Tvrtka. Slavko Mihokprojektirao je 1956. godine stepenište iz gradskog parka prema glavnome trgu Poljani. Dana 25. kolovoza 1957. godine Vrelo životapostavljeno je u gradskom parku te na taj način mijenja svoj prvotni karakter – iz vlasništva obitelji Wittgenstein prelazi u vlasništvo Općine Drniš te postaje javni spomenik. Postavljanje monumentalnog spomenika svečano je obilježeno prigodnim okupljanjem, no Ivan Meštrović nije prisustvovao otvorenju zbog lošeg zdravstvenog stanja. Ivan Meštrović dolazi 1959. godine u domovinu prvi put nakon što ju je napustio te posjećuje grad Drniš i novi smještaj svojega djela. Meštrović umire 1962. u SAD-u, a pokopan je u obiteljskoj grobnici kod Otavica. Nažalost, nakon postavljanja, njegovo remek-djelo Vrelo života biva zaboravljeno. Dolazi do čišćenja i restauracije 1968. godine, a dvije godine kasnije, 16. svibnja 1970., Vrelo života proglašeno je kulturnim dobrom i upisano u registar spomenika kulture pod brojem 157 – danas ne postoji ni pod kojim brojem jer nije došlo do muzealizacije! Na općinskoj konferenciji SSRNH 1983. godine Koordicionalni odbor za proslavu stote godišnjice rođenja Ivana Meštrovića donosi zaključak i određuje smjernice za dislokaciju Vrela života u drniški muzej, međutim to se nije ostvarilo.
Nakon što je Meštrovićevo monumentalno djelo preživjelo još jedan rat, dolazi do prvog temeljitog čišćenja i restauracije 2000. godine, a ugrađen je i kamen odvodnik koji je skupljao maksimalnu količinu vode koja se slijevala s gornje terase na spomenik. Pritom dolazi i do konačnog dogovora o tehnici u kojoj je izrađen. Naime radi se o eruptivnome vapnencu iz okolice Trsta čemu idu u prilog vidljivi fosili školjaka te rupičasta oštećenja na spomeniku.
Vrelo života Ivana Meštrovića staro je više od stotinu godina, preživjelo je burno 20. stoljeće, čak dva svjetska rata i Domovinski rat. Danas je u prilično lošem stanju, a glavni uzrok tome je vandalizam! Dana 23. travnja 2014. godine skupina vandala gađala je Meštrovićevo djelo kamenim pločama kojima se tada popločavao trg Poljana. Gađali su dio spomenika gdje je zdenac i pritom teško oštetili noge kipa. I ranije su se događali ovakvi čistom glupošću potaknuti scenariji, no uglavnom se radilo o šaranju grafita po spomeniku. Nakon tog gnusnog čina pokrenut je postupak dislokacije spomenika u stalni postav Gradskog muzeja Drniš kako bi se spriječile daljne devastacije, a na mjesto originala postavila bi se replika. Postupak su pokrenuli Grad Drniš, Gradski muzej Drniš i Muzeji Ivana Meštrovića, a podržani su od strane Ministarstva kulture i Hrvatskog muzejskog vijeća pri Ministarstvu kulture. Međutim, osim vandala, veliki neprijatelj veličanstvenom Meštrovićevom djelu je i vrijeme. S obzirom na to da Vrelo života ima funkciju fontane, kontakt s vodom je neizbježan. No, došlo je do zaleđivanja vode zbog iznimno niskih temperatura 2015. godine. Zaključuje se da je dislokacija spomenika neizbježna!
Potrebno je napomenuti da je sam proces dislociranja takvog djela veoma složen, nije sigurno u kakvome je stanju unutrašnjost spomenika, s obzirom na to da se ipak radi o zidnome reljefu. No, pronađeno je prikladno mjesto unutar stalnog postava Gradskog muzeja Drniša te bi se djelo vratilo funkciji unutarnje fontane kao prije stotinu godina u palači Wittgenstein. Međutim, valja napomenuti kako će Vrelo života u tom slučaju funkcionirati kao muzejski izložak, a ne kao privatna skulptura.
Zaključno, valja istaknuti sljedeće: Ivan Meštrović jedan je od najznačajnijih hrvatskih umjetnika koji je za sobom ostavio mnogobrojna neprocjenjiva remek-djela te neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Njegovu vrijednost primjetili su i promicali velikani europske, ali i američke umjetničke scene. Činjenica da je jedno remek-djelo takvog značajnog umjetnika preživjelo tri rata, sto godina u različitim prostorno-vremenskim uvjetima, preseljavanje i ponovno postavljanje, nastradalo u domovini svojega kreatora i to od strane nekolicine mladih ljudi je potpuno neprihvatljivo i sramotno. Postavlja se pitanje kako je moguće da mladi ljudi nemaju razvijenu svijest o kulturnim dobrima, svojoj baštini koja im je ostavljena na brigu, ako zbog bilo čega, onda barem zbog činjenice da pripada njima i njihovom narodu. Ako ne znamo cijeniti i čuvati svoje, nećemo moći ni poštivati tuđe, a to je svijest koja se u narodu, počevši od onih najmlađih koji jesu budućnost i odgojitelji budućih generacija, do onih najstarijih, treba razviti do maksimuma.
Izložba Izazov Moderne Zagreb – Beč oko 1900. u galeriji Klovićevi dvori ostaje otvorena do 7. svibnja 2017., a može se pogledati od utorka do nedjelje od 11 do 19 sati.
Fotografije su preuzete s vecernji.hr i sibenik.in.
