Virtualna galerija Akademija (VGA) platforma je stvorena od studenata za studente s ciljem dematerijalizacije studentskog kreativnog stvaralaštva te umrežavanja budućih likovnjaka i kustosa. Četvrtom izdanju izložbe, koje priprema tim ovoga projekta, moći ćete se pridružiti već od sutra, 2.11.2022. godine u 19 sati u četiri velika grada: Zagreb (Galerija LEXART), Rijeka (Galerija SKC), Osijek (Galerija Knifer) i Splitu (Galerija Kocka). Ovim i tekstom, kao i onima koji će biti objavljeni tijekom trajanja izložbe, predstavit ćemo mlade autore koji će predstaviti svoje radove u jednoj od četiri navedenih galerija.
Tonka Špoljar – Koka, Juriš, Kod bake
Tonka Špoljar, studentica likovne pedagogije na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna u Rijeci, svaki slobodni trenutak koristi za građenje vlastitog umjetničkog „ja“, na što ukazuju njezina sudjelovanja na brojnim radionicama, projektima i izložbama diljem Hrvatske i Europe. Ipak, srce joj je ostalo u rodnim Našicama i ponukalo ju da izradi djela Koka, Juriš i Kod bake, koja predstavljaju metafizičku sponu između autorice i njezine bake. Inspirirana njezinom snagom i voljom koju je promatrala odrastajući, autorica je asocijativno odabrala motiv kokoši. Igrom i varijacijom motiva kroz radove, umjetnica u galeriju donosi dašak vrckaste atmosfere slavonskoga dvorišta.
Doria Valković – Mozaik pile
Zašto osjećamo averziju, gađenje i neugodnost pri pogledu, pa i pomisli na sirovo meso? Što ga to čini neestetičnim? Na kojim temeljima baziramo vrijednosne sudove o motivima pa ih dijelimo na lijepe i manje lijepe? Spomenuta je problematika inspirirala riječku umjetnicu Doriju Valković i urodila plodom – djelom Mozaik pile, koje podrazumijeva mozaičku skulpturu cijelog pileta u prodajnoj ambalaži. Lijepe su umjetnosti stvar prošlosti, estetika je površna te ni u kojem slučaju ne određuje, niti doprinosi kvaliteti djela. Vođena postmodernom filozofijom propitkivanja umjetnosti, ali i svijeta, autorica nam svakodnevni motiv donosi u novome ruhu, oku ugodnijem i općeprihvaćenijem.
Mia Nikolašević – Crteži 1, 2
Nagonsko, primitivno, ekspresivno, spontano i esencijalno riječi su kojima bismo mogli opisati djela Crteži 1, 2 zadarske umjetnice Mije Nikolašević. Svoje je akademsko obrazovanje stekla na Akademiji za umjetnosti i kulturu u Osijeku, a dodatno ga afirmirala na skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i regiji. Pustiti ruku da sama bira boju i teče po papiru polazišne su točke u izradi ovih crteža, dok je finalna destinacija vizualni prikaz autoričine podsvijesti i njezina konačna samospoznaja. Nasumičnost boja i nesputanost forme u kaosu pronalaze zajednički jezik emocija, a promatraču služe kao prizma kroz koju sagledava i dešifrira samoga sebe.
Filip Malovčak - Crno bijela večera
Što bi se nalazilo na stolu da mi je posljednja večera? Vlastiti odgovor na to pitanje dao je Filip Malovčak, student na Odsjeku za vizualnu umjetnost osječke Akademije za umjetnost i kulturu, u radu Crno bijela večera. Konačni je postav stola manje bitan – naglasak je na kontemplaciji koja je do njega dovela. Sliku grade tri boje: crna i bijela te smeđa boja same podloge, a upravo u kontrastu akromatskih boja autor naglašava dualizam ljudske psihe, čovjekovu sumnju i propitkivanje pri donošenju odluka. Tri stolice oko stola, usmjerene u istu točku, kao da predstavljaju opcije među kojima važemo – stopiti se s novom pozadinom, ostati vjeran staroj, ili pak stajati samostalno. Stolice su prazne, razgovor je gotov, konsenzus je postignut. Tišina = katarza.
Šimun Bućan – HNK/Terapija
Kamo ići kad nemaš gdje? Ideš tamo gdje idu svi. Ideš tamo gdje se brišu granice između pankera i šminkera i mladih i starih i gdje svi postaju jedno pod okriljem alkohola, glazbe i dobre energije. Šimun Bućan, student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i autor djela HNK/Terapija, vikendima nije zavirivao u čašicu, već u objektiv vrebajući svoju „lovinu“. Nalazio ju je na kulturnim mjestima koja su zamijenila klubska i postala kultna. Kaotični bi trenutak uhvatio klikom i slikom koja će u budućnosti krasiti zidove galerija, muzeja i društvenih mreža, da bi nekulturno vandaliziranje na trenutak postalo kulturno uzdizanje.
Dora Križnik, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci
Kristijan Popović – S pogledom na more
Kristijan Popović mladi je autor iz Zagreba koji se rado uključuje u umjetničke i scenografske projekte za kazališne produkcije. Putujući s kazalištima po Dalmaciji umjetnik se nagledao svakakvih smještaja, a sa svojim radom S pogledom na more želio je uputiti kritiku iznajmljivačima. Stavljajući par predmeta i namještaja u ptičju krletku („kebu“), na ironičan način u ovu dioramu prenio je negativnosti brzog turizma koji je na Jadranu u punom jeku. Ljudi, kako bi preživjeli, od garaža i šupa, a nekad i kokošinjaca, klepaju „apartmane“ s pogledom na more što je za Kristijana Popovića apsurd. Sad kada je dao ideju…krletka za ptice sljedeće ljeto prodavat će se za vrućih 150 eura noć. Pa tko ne bi isprobao takav luksuz!
Hena Crnović – Ptičiji izlet
Hena Crnović u svojem se radu koristi najrazličitijim medijima, u svojim umjetničkim izričajima sklona je eksperimentu, a osim što studira na riječkoj Akademiji na diplomskom studiju smjera vizualnih komunikacija i grafičkog dizajna, radi kao grafička dizajnerica u Rovinju. Rad Ptičji izlet jedan je od eksperimentalnih i potpuno oslobađajućih pristupa za kojima umjetnica poseže u svojim radovima. Vozeći se jednog dana u automobilu, umjetnica je zamijetila zanimljivu formu na staklu kako putuje zajedno s njome. Bio je to ptičji izmet koji se sasušio na staklu, a koji je, sada kada je u pokretu, podsjetio mladu umjetnicu na pticu u letu. Na video snimci „ptica“ ponaša se potpuno u skladu s normalnime, leti među krošnjama drveća i visokim zgradama, na nebesko plavoj pozadini.
Tea Teodorović – Ljubavni dnevnik
U radu mlade umjetnice Tee Teodorović emocije su prvom planu. Interes da progovara o vlastitim emocionalnim stanjima potaknut je željom da ih istraži i izrazi, a da pritom propitkuje njihov utjecaj na nju samu, ali i na okolinu. Njezini radovi nastaju kao potreba za terapijom i procesom ozdravljenja zbog čega se često koristi dnevničkim pristupom bilježenja osobnog iskustva i razvoja. Rad Ljubavni dnevnik ujedno je oproštajno pismo, zahvala umjetnice, dokaz o prihvaćanju promjena i oporavku. Dnevnik iz ovog rada bio je namijenjen voljenoj osobi. Umjetnica kaže da je sadržavao ilustracije inspirirane zajedničkim događajima, ilustracije o željama i snovima, stihove poezije posvećene umjetnici, razna pisma i izjave, no razvojem životnih događaja vratio se u njezine ruke. Ona ga je potom odlučila spaliti i na taj se način osloboditi emocija koje je zatim stavila u staklene trezore gdje će sadržaj dnevnika ostati tajna. Ovaj rad nije priča o bivšoj ljubavi, već svjedoči o prekretnici u životu, zahvalnosti na terapiji, brizi o sebi i nadi u budućnost – o ljubavi prema samome sebi.
Marta Agičić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
