Spekulativni dizajn - budućnost kao alternativa sadašnjosti
Svi se možemo složiti kako živimo u komercijalnom svijetu postmoderne, u kojem se tehnologija vrlo brzo razvija, a pojam „promjene“ nam ni u kojem smislu nije stran. Svjesni smo promjena oko sebe jer su očima vidljive, svjesni smo komercijalizacije jer smo okruženi reklamama i različitim svjetlećim plakatima... Ukratko, uviđamo da se nešto promijenilo onda kada je ono promijenilo svoj izgled. Ipak, ono što nam je manje poznato jest tko stoji iza svega toga. Voditelj galerije Hrvatskog dizajnerskog društva, Marko Golub, u razgovoru povodom izložbe „BIODIZAJN – dizajn u kontekstu razvoja tehnologije“ na to nas je podsjetio. Kada se osvrnemo oko sebe, lako možemo uočiti kako je sve što nas okružuje - dizajnirano. Usko povezana s umjetnošću, ali i mnogim drugim područjima znanosti poput inženjerstva, arhitekture ili računalne znanosti, dizajnerska praksa odnosi se na estetiku, ali i na rješavanje problema, kako društvenih tako i tehnoloških, medijskih i ekonomskih. Od 60-ih godina prošlog stoljeća propituje i moguće scenarije koji se mogu i ne moraju dogoditi u budućnosti. Takva tzv. futuristička imaginacija koja prosto odgovara na pitanje „Što ako?“ naziva se spekulativni dizajn. Toj su praksi pristupili i studenti na prvoj godini diplomskog Studija dizajna, čiji su radovi bili izloženi u HDD-u od 26. listopada do 6. studenoga ove godine. Koliko se dizajneri trude odmaknuti od tradicionalnoga poimanja dizajna objasnio nam je Marko, govoreći kako se danas pokušava sve više izići iz granica „uobičajenog“, rješavajući nove probleme koje nam donosi današnjica, poput klimatskih promjena ili otuđenosti pojedinca. U trenutku kada pomisli da ga je riješio, dizajner se susretne s pojavom novog fenomena koji proizlazi iz prethodnoga, i ponovno dobiva novi zadatak. Da problemi kojima se mogu baviti izlaze iz „nepresušnog izvora“, uvidjeli smo i sami. Studenti su se bavili pitanjima razvoja biotehnologije i njezinog utjecaja na društvo današnjice, kao i na ono neizostavno, na pitanje budućnosti. Izložena četiri rada možda su djela iste teme, ali svaki student pronašao je vlastitu prizmu kroz koju je promatrao i djelovao.
Tako se studentica Mirna Aržić bavila problemom onečišćenja prirode, točnije morskog okoliša, koje rezultira cvjetanjem algi i stvaranjem flokula (povezane čestice gline i organskih tvari). Možda je teško ili čak nemoguće u potpunosti zaustaviti onečišćenje, ali Mirna nam daje uvid u jedan način rješenja. Naime, daje prijedlog korištenja tih istih flokula u stvaranju građevinskog materijala povezujući ih s betonom, kako bi se more očistilo, a priroda uključila u svakodnevni život. Na izložbi su izložene četiri vrste biobetona, a na prozor je postavljena naljepnica koja vizualizira kako bi njegova upotreba izgledala u praksi. Prirodom u svakodnevnom životu bavila se i studentica Matea Brkić, simulirajući suživot ljudi i biljaka u intimnom prostoru doma. U interakciji sa svjetlosti, dodirom, naprosto blizinom drugoga bića, biljke reagiraju poput ljudi (miču se, uspravljaju, zatvaraju i otvaraju) i tako ulaze u komunikaciju s osobom koja živi u istom domu. Primjer interaktivnog doma simuliran je zavjesama laganog i prozračnog materijala koje se pomiču na svako strujanje zraka i pokret ljudskog tijela, i na njima su projicirane biljke poput Mimose Pudice i Darlingtonije. Svakom našom interakcijom s tom zavjesom mijenja se njezina forma (miče se, naša sjena pojavljuje se na njoj i zaklanja projekciju biljaka i sl.) i tako prikazuje naš živi odnos s prirodom. Dizajn studenta Leonarda Borovičkića ostavlja po strani živu prirodu, a bavi se prirodom čovjekovog uma. Pod nazivom „Neurosimbioza“, ovaj projekt bavi se kolektivnim umrežavanjem društva implantacijom sintetiziranih neurona u tijelo svakog pojedinca. Kako bi izgledala ta kognitivna mreža prikazano je u maketi napravljenoj u 3D printeru, uz koju je prikazivan i kratak film koji prikazuje mogući primjer „neuro suživota“ nekoliko potpuno odvojenih pojedinaca koji se nužno ne moraju niti poznavati, a utječu jedan na drugoga. Projekt dosljedan spekulativnom dizajnu ostavlja uistinu mnogo prostora za promišljanje, spekulaciju u kojoj nijedno pitanje ne može biti krivo, a odgovora je beskonačno. U posljednjem radu studentica Andreja Lovreković propitkuje mogu li se sjećanja pohraniti i sačuvati izvan ljudskoga uma. Dakako, to je odavno moguće pomoću zapisa pisanih rukom, fotografija ili usmene predaje, ali Andreja to pitanje uvlači dublje u biološku znanost, baveći se pohranom podataka u sintetizirane niti DNK, koje se zatim unose u žive mikroorganizme poput bakterija. Kako se bakterije umnožavaju i kreću, dolazi se do zaključka da one mogu prenositi podatke, no različite bakterije drugačije se i dijele, pa tako i na drugačiji način prenose, u ovome kontekstu, naša sjećanja. Time se stvaraju greške u zapisima, stvarajući mutna, polovična sjećanja. Različite vrste bakterija postavljene su u nekoliko Petrijevih zdjelica. One su obješene na stropu Galerije, a osvjetljava ih projektor koji na platnu preko puta prikazuje snimke pojedinih događaja, odnosno uspomena autorice.
Koliko je za ovakav dizajn potrebno istraživanja i strpljenja jasno je uočljivo. Radovi nedvojbeno prikazuju osnovnu ideju studenata, izazivajući dublje poniranje publike u probleme sadašnjosti i budućnosti. Ako si trjezniji, ova izložba može te navesti da osvijestiš realnu sadašnjost i njezine mogućnosti i nedostatke. Moguće je i upustiti se u polemiku što bi se više, a što manje vjerojatno moglo dogoditi u skoroj ili daljnjoj budućnosti, a niti nostalgičari sa svojim poredbama s prošlosti nisu isključeni. Studenti su ovom izložbom nadišli moje spoznaje i očekivanja, pokazujući kako niti kompleksnost prirodnih znanosti nije prepreka suvremenom dizajnu.
MATEJA RADOŠ
Spekulativni biodizajn
Biodizajn je polje dizajna koje za materijal uzima žive organizme. To je definicija Williama Mayersa koji je u posljednjih desetak godina svojom knjigom Biodesign i nizom izložaba pomogao utemeljiti taj pojam. Biodizajn se trudi obrisati granice između prirodnog i izgrađenog, a u velikoj se mjeri oslanja na suvremenu tehnologiju te približava djelovanje prirodnih znanosti i dizajna, uopće pretpostavka nastanku biodizajna je određena sposobnost manipuliranja prirodom.
Izložba radova studenata diplomskog Studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva pod nazivom Biodizajn – dizajn u kontekstu razvoja tehnologije bavi se spekulativnim promišljanjem biodizajna. Spekulativni dizajn je također relativno recentan pojam koji obuhvaća prakse teoretiziranja rješenja za svakodnevne probleme kako bi anticipirali učinak i eventualne nove probleme koje bi takvo rješenje donijelo. Spekulativni dizajn često koristi naprednu tehnologiju i pokušava je smjestiti u svakodnevni život. Takva je praksa u velikoj mjeri diskurzivna i često nema samo pozitivan stav, nego i vrlo kritički pogled prema svome objektu. Prije nego što nešto uključimo u našu svakodnevnu praksu, spekulativni dizajner se pita želimo li to doista učiniti? Zbog diskurzivnog karaktera metode ona se približava umjetničkom postupku, najviše književnosti i filmu. Nalazi se na jednom kraju ravnine čiju drugu stranu čini distopijska fikcija, kao što je britanska serija Black Mirror.
Izložba je u cijelosti djelo studenata. Luka Palestrina Mazić i Andreja Lovreković autori su postava, a izložena su četiri studentska rada. Biobeton od algi je rad Mirne Aržić koji pojavu cvjetanja vode, intenzivnog razmnožavanja algi zbog zagađenja, pokušava iskoristiti kao prirodni resurs za proizvodnju betona. Autorica trima izloženim uzorcima pokazuje kako je pokušala napraviti male količine betona od algi. Na prozoru galerije, odmah iznad malenih diskova betona nalazi se zelena naljepnica koja kao raster obuhvaća prozore zgrade na drugoj strani ulice i stvara dojam da je zgrada napravljena od zelenog betona. Autorica u popratnom tekstu otvara još neka zanimljiva pitanja kao što je regeneracija samog materijala.
Leonard Borovičkić zamislio je mrežu koja povezuje ljude pomoću sintetiziranih neurona. Rad Neurosimbioza pretpostavlja organski Internet kojem pristupamo direktno, bez posredstva izvanjskog uređaja. To otvara mogućnosti izravnog utjecanja na svijest korisnika mreže. Neurosimbioza prikazana je kratkim filmom koji prikazuje svakodnevni život ljudi spojenih na kognitivnu mrežu i 3D printanim poliedrom koja je printan za vrijeme otvaranja izložbe. Poliedar predstavlja objekt koji bi se koristio za prvo pristupanje mreži.
Andreja Lovreković, koja je ujedno i autorica postava, predstavila je rad Novi oblici sjećanja koji istražuje kako bi se naša sjećanja mogla pohraniti u mikroorganizme pomoću sintetiziranih niti DNK. Rad je predstavljen pomoću petrijevih zdjelica koje vise na nitima sa stropa kroz koje prolaze zrake projektora koji prikazuje prizore iz života na materijalu grube teksture kako slika ne bi bila potpuno čista. Pretpostavka je da će replikacijom i razmnožavanjem bakterija naša sjećanja „mutirati“ i mijenjati se na sličan način na koji naš um mijenja sjećanja. Način reprodukcije tako pohranjenih sjećanja nije razrađen, to je ostavljeno promatraču da promisli. Rad otvara mnoga pitanja na temu očuvanja naših sjećanja. Mi mislimo da pamtimo stvari koje su nam emocionalno važne, a možda smo stvorili sentimentalnu vezu sa onim što smo upamtili jer je to jedino što imamo. Postavlja se pitanje kakav bi bio naš odnos prema sjećanjima da ona nasumično nestaju? Rad je temeljen na nedavnim znanstvenim istraživanjima na tom području. Znanstvenici na Harvardu su 2017. u genom bakterije E. Coli unijeli niz slika Eadwearda Muybridgea koje prikazuje konja u galopu. Isti prizor kasnije je reproduciran iz bakterije s manjim promjenama.
Posljednji rad pokušava osmisliti simbiozu čovjeka i biljke u neposrednom životnom prostoru. Biodizajn u prostoru suživota na temelju sposobnosti različitih vrsta biljaka da se prilagođavaju ljudskom dodiru stvara ideju prostora koji je u potpunosti stvoren od biljnog materijala. Razvitkom biotehnologije možda je moguće ukinuti granicu između vanjskog i unutarnjeg prostora. Možda nećemo morati izlaziti u prirodu ako prirodu dovedemo k sebi. Prolaskom gledatelja pred projektorom simulira se način na koji bi biljke, od kojih je hipotetska građevina sagrađena, mogle reagirati na ljudski dodir. Matea Brkić na temelju četiri biljne vrste stvorila je četiri interijera budućnosti.
Svi izloženi radovi, na načinu na koji su prikazani u galeriji, u velikoj mjeri duguju autorima postava – Luki Palestrini Maziću i Andreji Lovreković. Iz razloga što su radovi nastali u okviru kolegija na Studiju dizajna, oni nisu namijenjeni izložbenom prezentiranju pa je za svaki rad učinjena neka vrsta prilagodbe. Raznovrsnim metodama – projiciranjem, naljepnicom na staklu, 3D printanim objektom učinili su od dizajnerskih projekata zanimljiv postav. Iako su autori postava učinili velik posao u prezentaciji radova s njima se možda najvažnije uključiti diskurzivno. Ako slušamo pitanja autora možda će nastati još neka i sretno ćemo zakoračiti u novooblikovani okvir mišljenja.
GREGOR SIROTIĆ MARUŠIĆ
Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.