Efemerne zabilješke
Smještena u urbanom tkivu grada, Galerija Miroslav Kraljević dugi niz godina njeguje usmjerenost na suvremene umjetničke prakse te eksperimentalne tipove programa koji uključuju širu lokalnu zajednicu. Izložba gravity energetic circling (small small) otvorena početkom studenog ujedno je i umjetničko istraživanje koje nudi uvid u programsku otvorenost k novim pristupima suvremenoj umjetnosti galerije. Kustosi GMK-a Lovro Japundžić i Maja Pavlinić za ovaj su projekt pozvali umjetnike Tina Dožića, Luanu Lojić i Jasena Vodenicu kako bi interpretirali umjetničko-ezoterijske prakse slovenskog umjetnika Marka Pogačnika. Polazišna inspiracija za njihovo umjetničko istraživanje kameni su stupovi u koje Marko Pogačnik uklesuje reljefe koje naziva kozmogramima, a čiji je niz postavljen i u Zagrebu 2014. godine.
Ovaj akademski kipar bio je član slovenske neoavangardne Grupe OHO koja je svojim konceptualnim djelovanjem (1961.–1972.) nastojala preispitati uvriježene poglede na svijet i umjetnost. Raspuštanjem Grupe, Pogačnik se pridružuje zemljoradničko-umjetničkoj komuni poznatoj kao Porodica iz Šempasa. Selo Šempas u Vipavskoj dolini mjesto je gdje i danas živi te stvara u suradnji sa suprugom Marikom. Njegova praksa osim skulpture obuhvaća multimediju, konceptualnu umjetnost, land art, crtež, vizualnu poeziju, eksperimentalni film i druge forme izražavanja. Glavna značajka njegova djelovanja ispreplitanje je umjetnosti i svakodnevnog života, traženje alternativnih i ekoloških načina bivanja u skladu s prirodom i planetom Zemljom.
Umjetnički trojac mlađe generacije koji u GMK-u izlaže povezan je suptilnim pristupima istraživanju osjetilnih iskustava. Podijeljen u tri nadopunjujuće cjeline i dva izložbena prostora, postav nastoji materijalizirati tri specifična efemerna iskustva svakodnevnog života, pritom se referirajući na Pogačnikove litopunkturne projekte.
Trag kamenčića na podu galerije vodi prema radu Izmještanja Tina Dožića i razgranatoj mreži rasutog škriljevca na kojoj se izdiže šest činela položenih u središtu prostorije. Dožić uz nju postavlja video 3D skena topografije Medvednice, koju Pogačnik smatra izvorom snage Zagreba[1]. Ovim se radom referira na vlastiti san o održavanju izložbe u GMK-u u kojem mu se javljaju motivi dugačkog ogledala na zidu i otpada na tlu. Okrhnute činele [S1] predstavljaju elemente komunikacije s kozmosom nalik Pogačnikovim kozmogramima, dok rasuto kamenje asocira na land art te je vizualna referenca na instalaciju Emergency Exit Marike i Marka Pogačnika. Na zidu u blizini pričvršćena je osvijetljena drvena kutijica s kvarcnim kristalima, zamišljena kako bi emitirala nečujne glasove kristala temeljenih na promišljanju predmeta tragom filozofije reizma i praksi Grupe OHO. Međutim, jedino što se povremeno čuje je zaglušujuća titrava zvučna kulisa koja dopire iz zvučnika postavljenih podno činela.
Nastojeći pronaći zajedničke točke s Pogačnikovim stvaralaštvom, Dožić se ne priklanja ezoterijskom već polazi od ekologije, vlastitih iskustava šetnji, oniričkih motiva te prirodnih materijala i odbačenih predmeta iz svakodnevice. Intuitivno pristupa svakom segmentu rada, no, jednako tako od promatrača očekuje da intuitivno ili podrobnijim istraživanjem samostalno dokuči kako izloženi prirodni i reciklirani materijali, digitalna snimka planine i neugodna zvučna kulisa u kontekstu galerijskog prostora ukazuju na razarajuće posljedice čovjekova manipuliranja resursima u antropocenu.
Flotirajuće mutnine Luane Lojić nalaze na samom ulazu gdje njihovi raspršeni djelići ispunjavaju ugao izložbene prostorije. Umjetnica nastoji zabilježiti entopijske slike[2], specifičan vizualan fenomen koji obuhvaća raznolike svjetlucave oblike koji nastaju na očnoj staklovini. Tumači ih kao svojevrsne kozmograme ili dijelove identiteta nekog prostora te pri posjetu određenim gradskim lokacijama, zatvorenih očiju skicira ono što vidi. Dobivene šare potom pomoću pijeska iscrtava na raznolikim formama staklenog otpada kojeg nalazi po gradu. Na taj način na staklu stvara razigrane intuitivne brazde koje obasjane svjetlošću tvore nove znakove i potencijalni jezik komuniciranja s još neotkrivenim sugovornicima. Staklena površina tako postaje medij pohrane analogan očnoj staklovini. Refleksivna metodologija njezina istraživanja postaje bliska onoj antropologije osjetila, polazeći od osjetila vida kao primarnog modusa istraživanja. Svojim se svjetlosnim pojavnostima njezin rad nastavlja u manjoj prostoriji susjednog izložbenog prostora što na site-specific način povezuje izložbu u jednu cjelinu.
Rad Koliko je sati? Jasena Vodenice ispunjava drugi izložbeni prostor. Na tlu su položene cigle koje oblikom oponašaju sat i kazaljke, dok se na kartonski model gradskog mehaničkog sata projicira video mehaničkih satova praćen zvukovima titraja i otkucaja. Vodenica je snimljene satove zatekao u blizini energetskih točaka Zagreba određenih litopunkturom. Ovu metodu ekološkog iscjeljivanja prostora Pogačnik elaborira kroz teoriju geomantije, temeljene na istoimenoj srednjovjekovnoj znanosti o tome gdje i kako graditi.
Vodeničine izvješene kartice s imenima urbanih lokacija kratki su zapisi kontemplacija popraćeni dijagramima. Cjelokupna scenografija prostorije vizualna je referenca na radove Grupe OHO. Umjetnik konstruira izmaknutu shemu vremena, ukazujući na postojeći sustav njegova računanja u suvremenom tehnokratskom svijetu, pri čemu romantičarski traga za nekim holističkijim poretkom usklađenim sa svijesti kozmosa i ciklusima prirode. Poziva se na vjerovanje američkih domorodaca o kozmosu kao živome biću čije se rođenje odvija u svijesti svakog pojedinca te nastoji dokučiti apstraktne dimenzije postojanja izvan postojećih poimanja kauzalnosti i temporalnosti pritom koketirajući s tehnoprimitivizmom.
Izložba u GMK nudi individualne intuitivne interpretacije umjetničko-ezoterijske prakse Marka Pogačnika. Škriljavac plete mrežu podom galerije, od izbrazdanih staklenih formacija Luane Lojić preko činela Tina Dožića koje izdiže poput energetskih točki. Kartonski model mehaničkog sata Jasena Vodenice pod svojim stupićima također sadrži zelene kamenčiće te radovi troje umjetnika djeluju fizički međupovezani. Materijalnom povezanosti radova u prostoru težilo se inscenirati dojam energetskog cirkuliranja među njima, no prevladava dojam da radovi to nisu postigli samostalno. Posjetitelj nakon promatranja i eventualne kustoske interpretacije koncepta i/ili čitanja teksta izložbe ostaje u nedoumici komuniciraju li svi radovi ono za što se predstavljaju. To, ipak, ne utječe na činjenicu da kustoski tim GMK utire nove načine istraživanja i poimanja mogućnosti što sve umjetničko može biti.
Iva Brižan
Širenje horizonta kroz istraživanje nevidljivog
Europa se nalazi u razdoblju zelene tranzicije. Ekološke inicijative Europske Unije, potaknute neodrživošću i sve većim zagađenjem, otvorile su put mnogim održivim zajednicama da dobiju novčana sredstva za organizaciju razmjena mladih s temama ekološke održivosti. To su zajednice najčešće umjetničkih, ekoloških i spiritualnih karakteristika, nekoć znane i kao hippie komune. Nove potrebe i promijena vrijednosnog sustava današnjice bacila je novo svjetlo na ezoterično-ekološke prakse i stvaralaštvo umjetnika Marka Pogačnika. Njegovo djelovanje 60-ih i 70-ih godina u sklopu umjetničke slovenske avangardne grupe OHO, inspiriralo je izložbu gravity energetic circling (small small), održanu od 8. do 19. studenog 2022. u Galeriji Miroslav Kraljević.
Land art, konceptualnost, a u zadnjoj fazi transcendentalnost, ideje su na kojima je OHO grupa temeljila svoje stvaralaštvo. Pogačnikov rad se zasniva na konceptu ekološkog iscjeljivanja zemlje. On postavlja megalitno kamenje na lokacije koje smatra energetskim točkama prostora, te poput stavljanja pritiska na određene točke tijela akupunkturom, liječi zemlju metodom koju naziva litopunktura. Uporište svoga rada nalazi u geomantiji, intuitivnoj znanosti koja se zasniva na ideji uspostavljanja novog odnosa čovjeka i okoline kroz ekološko iscjeljivanje energetske protočnosti.
Kao netko s otporom prema pseudoznanstvenom, trebala sam pronaći način kako pojmiti ezoteričan i mističan koncept Pogačnikove umjetnosti, koja je polazište umjetničkog istraživanja Tina Dožića, Luane Lojić i Jasena Vodenice.
Litopunktura Zagreba je Pogačnikov rad iz 2004. koji se proteže kroz koncepte radova svo troje umjetnika.
Tin Dožić preslikava ideju litopunkture kroz instalaciju Izmještanja, postavljajući na pod činele povezane komadićima kamena oblikovanih u ornamentalnu vijugavu šaru. Ujedno, odabire zeleni škriljevac, kamen karakterističan za Medvednicu, koju Pogačnik smatra energetskom točkom Zagreba. Igra se i idejom prenošenja prostora Medvednice u galerijski prostor, a jednako tako i svojih snova. San o izlaganju u galeriji izmjestio je u stvarnost postavljajući ogledalo koje je sanjao na zid, a otpad iz sna je materijalizirao kroz činele pronađene na odlagalištu. One proizvode nasumične zvukove kao da komuniciraju, s idejom kontinuiranog prijenosa energije. Izmještanje se također nastavlja ovim tekstom, u kojem reinterpretacijom premještam kontekst Dožićevog rada u sferu znanstvenog, vežući činele uz drveće koje komunicira, a kamene vijuge uz mikoriznu mrežu koja omogućuje prijenos informacija.
Suzanne Simard otkrila je kako korijenje i hife formiraju umreženja koja se protežu šumama stvarajući nevidljivi komunikacijski sustav. Signalnim molekulama prenose poruke opasnosti i dijele višak nutrijenata potrebitim biljkama te stvaraju kolektivni imunitet šume. Moglo bi se reći da se samoiscjeljuju, što je kompatibilno s Pogačnikovom idejom liječenja zemlje. Dožićeva instalacija se fizički veže na Flotirajuće mutnine umjetnice Luane Lojić, implicirajući kako je sve oko nas na neki način povezano.
Luana bilježi entoptičke slike oka kako bi istražila nevidljive identitete trinaest Pogačnikovih energetskih točki Zagreba. Entoptički fenomeni su slike koje možemo vidjeti kada zatvorimo oči, posebice netom nakon gledanja u svjetlost. Njihov nastanak uvjetuju nepravilnosti i čestice u gelu jabučice oka, kao i senzorni podražaji poput pritiska ili svjetlosti. Luana crta oblike zatvorenih očiju kako bi, prema Pogačnikovim idejama, "promatrala iznutra", a potom prenosi fenomen nastao u staklovini oka na medij stakla, utiskujući linije pečenjem pijeska. Utisnuti oblici simboliziraju kozmograme koje Pogačnik urezuje u svoje skulpture kao medij intuitivne komunikacije s kozmosom, a također predstavljaju vizualne identitete energetskih točki Zagreba. Daljnjim umjetničkim istraživanjem, Luana se odmiče od Pogačnikovih ideja i širi na proučavanje entoptičkih vizualnih identiteta raznolikih lokacija. Luanina instalacija širi se u prostor stvaranja Jasena Vodenice, implicirajući jedan kolektivni organizam.
Jasen Vodenica kroz instalaciju Koliko je sati? problematizira neusklađenost mjerenja vremena i biološkog ritma prirode. Na određenim Pogačnikovim energetskim točkama grada zamjećuje satove koje doživljava kao kontrast prirodnom energetskom protoku. U instalaciji prostorno centrira kartonsku maketu velikog sata, putem koje projicira javne prostore u kojima se satovi nalaze. Iznad proteže uže koje predstavlja protok energije koja povezuje energetske točke prikazane obješenim karticama. Uz lokacije energetskih točaka, bilježi svoje kontemplacije o protoku vremena. Kontrastira mehaničke satove i praćenje vremena drevnih naroda te zaključuje kako jedno unificirano mjerenje vremena nema smisla. Predlaže alternativne kalendare i prikazuje svoje poimanje vremena vizualnim shemama, po uzoru na Pogačnika i grupu OHO koji su koristili dijagrame u prikazu svojih umjetničkih koncepata.
Istraživanje o vizualizaciji protoka vremena norveškog novinara Andersa Hofsetha pokazalo je da ljudi imaju različite vizualne reprezentacije vremena. Najčešći oblik je krug, a zatim linija, stepenice, apstraktni oblici pa sve do potpunog ništavila. Moja kružnica sa zimom na vrhu i ljetom na dnu se ne kreće, nego se ja krećem po njoj u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Sada se nalazim otprilike na dva sata. Preoblikujem li svjesno svoj vizual godine i rasprostrem ga u liniju ili zavitlam u spiralu, hoće li mi se percepcija vremena i stvarnosti promijeniti? Jasen Vodenica kaže, život nije rotacija nego vortex.
Unatoč različitoj percepciji svijeta, pivotiranjem aspekata vlastite predodžbe, povlačenjem paralela i fokusiranjem na bitno, moguće je pronaći zajedničke točke gledišta i proširiti horizonte. Pogačnikov rad otvorio je prostor umjetničkoj igri Tina, Luane i Jasena koji su svojim odgovorom reaktualizirali i afirmirali ideje koje su nekoć smatrane radikalnima, a danas nužnima. Pogačnikov cilj podizanja svijesti o ekološkim pitanjima svakako predstavlja kolektivni interes.
Lucija Radenić
Nova perspektiva okoline
Definicija ljudi kao najsavršenijih bića u prirodi naglasila je superiornost te smo mi kao takvi svojim bivanjem najviše sposobni utjecati na nju. Ljudska želja za napretkom dovela je do doze egocentrizma u percipiranju odnosa čovjeka i prirode gdje se njezino masovno iskorištavanje opravdava kao dobrobit za čovječanstvo. Starije civilizacije polazile su od drukčijeg stajališta u tumačenju povezanosti čovjeka i njegova staništa. Planet se smatrao živim organizmom, a osjećajno je stanje čovjeka ovisilo o njegovim promjenama. Inspiriran tumačenjima starijih civilizacija, slovenski umjetnik i pisac Marko Pogačnik priklonio se viđenju svijeta kao živog bića te tvrdnji da je on – poput čovjeka – sposoban osjećati bol trošenja. Pogačnikov umjetnički jezik ispisan je u praksi koja se nalazi između umjetnosti i ezoterije, a može se nazvati i intuitivnom znanošću. Riječ je o geomantiji, odnosno ekološkom iscjeljivanju zemlje u čijem duhu on osmišljava oblik umjetničkog rada zvan litopunktura. Litopunktura nalikuje na akupunkturu ljudskog tijela, međutim umjesto uboda iglom na akupunkturne točke prostora postavljaju se kameni stupovi koji svojom energijom potiču iscjeljivanje Zemlje. Korištenjem tog posebnog načina intervencije u prostor grada, Pogačnik je 2004. litopunkturom želio iscijeliti zemljani prostor Zagreba postavljajući litopunkturne točke na području grada.
Inspiraciju u Pogačnikovu radu i geomantiji pronašao je kustoski tim Galerije Miroslava Kraljevića u sastavu Maje Pavlinić i Lovre Japundžića. Tim je pozvao Tina Dožića, Luanu Lojić i Jasena Vodenicu na umjetničko istraživanje i susret s Pogačnikom što je rezultiralo stvaranjem novih produkcija, temeljenima na Pogačnikovim razmišljanjima. Radovi su izloženi na izložbi gravity energetic circling (small small) u razdoblju 8–19. studenoga 2022. Nakon konzultiranja s informacijama izloženim na internetskoj stranici GMK-a i primjenom pročitanog pri proučavanju izloženih umjetničkih intervencija moguće je shvatiti da iza svakog umjetnika stoje drukčiji načini interpretacije Pogačnikova djelovanja vidljivi u različitim načinima traganja za stvaralačkom inspiracijom i izvedbom radova. Riječ je o radovima koji su kombinacija različitih oblika umjetnosti poput instalacija, zvukovnih instalacija, videoinstalacija i crteža, a protežu se u dvama odvojenim galerijskim prostorima. Prvi galerijski prostor zauzela je multimedijalna instalacija Izmještanja Tina Dožića. Dožić se u svom radu osvrće na vlastiti san u kojem izlaže u prostoru GMK-a postavljanjem ogledala na zid i otpada na pod. Raspored radova u prostoru ocrtava elemente sna umjetnika i tako instalacija u obliku hrpica kamenja s činelama nađenima na smetlištu postaje materijalizirana referenca otpada u snu. Njezin raspored u prostoru i kružni reljefni oblici na činelama podsjećaju na Pogačnikove kozmograme smještene na litopunkturnim točkama, koji simboliziraju komunikaciju s kozmosom i prostorom, a odabir zelenog škriljevca referenca je na prirodni sastav Medvednice. Prema želji umjetnika na zid galerije postavljeno je ogledalo u kojem je vidljiva videoinstalacija na suprotnom zidu sa skeniranim 3D-prikazom topografije Medvednice dok prostoriju u periodima ispunjavaju tonovi činela Dožićeve zvukovne instalacije. Umjetnik svojom multimedijalnom instalacijom i korištenjem motiva Medvednice razmješta elemente snova u stvarnost, otpadne materijale u galerijski kontekst i materijalno u digitalno te se nadovezuje na Pogačnikovo shvaćanje Medvednice kao energetske točke Zagreba. Drugi galerijski prostor ispunio je rad Jasena Vodenice Koliko je sati? Vodenica se uočavanjem mehaničkih satova na Pogačnikovim litopunkturnim točkama u Zagrebu u svom radi bavi konceptom vremena i propituje načine na koje bi se ljudi mogli uskladiti s titranjima svijeta, sunca i drugih bića. U skladu s tim izlaže kartice s meditacijama o vremenu i na pod uz videoinstalaciju s mehaničkim satovima postavlja i instalaciju u obliku sunčanog sata, koja je ujedno i jedna od izvedenih meditacija. Čovjek stajanjem na instalaciji, obasjan sunčevim zrakama, može preuzeti ulogu kazaljke. Na taj način sunčani sat poprima oblik ljudskog sata, u kojem su sunce i čovjek partneri u određivanju vremena. Jedini rad koji se provlači u obama galerijskim prostorima jest rad Luane Lojić Flotirajuće mutnine. Polazište njezina rada jest fenomen entopijskih slika koje nastaju unutar oka, a flotirajuće mutnine jedan je od naziva koji opisuje pojavu nijansa i oblika vidljivih prilikom gledanja u nebo ili usred pritiskanja očiju. Hvatajući flotirajuće mutnine iz različitih izvora, Lojić ih bilježi na papir, a skice precrtava pijeskom na otpadno staklo koje se peče. Na taj način umjetnica ilustrira i zadržava prolazne svjetlosne slike koje su svugdje oko nas i nadovezuje se na Pogačnikovu sposobnost unutarnjeg promatranja, odnosno sposobnost čovjekove komunikacije na osjetilnoj razini koja je produkt učestale komunikacije s drugim vrstama energija i energetskih bića. Usklađivanje galerijskog prostora s različitim zahtjevima u postavljanju svakog rada umjetnika predstavljalo je kustosima veliki izazov, međutim zahtjevi su ispoštovani, a usklađivanje je vidljivo u osjećaju prozračnosti koji cirkulira u obama galerijskim prostorima i omogućuje motrenje svih radova, u svojim prilagođenim pozicijama, nesmetano.
Iako apstraktna filozofija koja se prožima u radovima umjetnika iziskuje korištenje mašte i duboko promišljanje, njezinim pokušajima razumijevanja teze o odnosu zanemarene podsvijesti čovjeka i njegove neposredne okoline postaju jasne. U duhu trenutačnih situacija u kojima klimatski aktivisti uništavaju umjetnost s ciljem podizanja kolektivne svijesti o važnosti brige prema planetu,[1] izložba stvaranjem, a ne razaranjem umjetnosti i kroz nju nastoji navesti pojedinca da sam osvijesti odnos prema prirodi i sebi.
Katarina Pintarić
Fotografije su ustupljene ljubaznošću Galerije Miroslav Kraljević.
[1] Osborne, M. (2022) Why Are Climate Activists Throwing Food at Million-Dollar Paintings?
https://www.smithsonianmag.com/smart-news/why-are-climate-activists-throwing-food-at-million-dollar-paintings-180981024/ (pristupljeno 25. 11. 2022).
[1] Marko Pogačnik, Vitalnoenergijski sustavi Zagreba – vodič litopunkture Zagreba, Sirion centar za očuvanje prirode i zdravlja, Zagreb, 2005., str. 41.
[2] Tekst izložbe gravity energetic circling (small small): https://g-mk.hr/vijesti/gravity-energetic-circling-small-small/ (pregledano 20. studenog 2022.)
