Egle Oddo – „Pet kratkih priča“ kao portal u budućnost

Pobornici samoodrživih poljoprivrednih politika i permakulture (permanentne agrikulture), odnosno svjesnog mijenjanja lokalne ili čak osobne proizvodnje dobara, sve su prominentniji i zastupljeniji u kontekstu ekološkog razvoja ljudske vrste. Velika novina takvog pristupa nije samo njen sadržajni dio, odnosno odmak od već tradicionalne, masovne proizvodnje dobara uvjetovane tržišnom borbom. Ona leži u izrazito širokom spektru radnji, odnosa, pa i percepcije koje obuhvaća. S obzirom na to da zahtijeva osobni angažman, ali i odluke visoke politike, taj, nazovimo alternativni pristup proizvodnji, uključuje i kategoriju morala, koji ga izdiže na svojevrsni pijedestal svijesti o općedruštvenoj odgovornosti i promeće se u nezaobilaznu temu promišljanja svakog aktivnog sanjara drugačijeg, pravednijeg svijeta.

Jedna od tih sanjara je i talijanska umjetnica s finskom adresom, Egle Oddo, koja, čini se, svoj umjetnički izražaj shvaća kao male intervencije u suvremeni svijet, čineći ga boljim mjestom. Važno je naglasiti da te intervencije nisu lišene estetske komponentne, što je pokazala i izložbom Pet kratkih priča u Galeriji Miroslav Kraljević, otvorenoj od 12. studenog do 12. prosinca 2020. godine. Izložba je zapravo dio projekta kojeg umjetnica provodi s udrugom ZMAG (Zelena mreža aktivističkih grupa). Udruga je 2018. godine oformila banku sjemena na imanju u Vukomeriću (prvu takvu u Hrvatskoj) koju je posjetila i okrunila vlastitim uzgajanjem jedne stare vrste pšenice u svom domu u Finskoj, a koja je prezentirana i na samoj izložbi. Ipak, čini mi se da bi, sa svrhom pobuđivanja sentimenta u publici, bilo korisno naglasiti magnitudu i doseg koju sadrži tema permakulture.

Uzmimo za primjer jedan gorući problem dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, koji je noćima budnu držao svaku Miss Universe od kada je ovog prestižnog natjecanja, problem mira u svijetu. Vandana Shiva, indijska fizičarka, sociologinja i aktivistkinja, također jedna od velikih inspiracija umjetnice, daje jednostavan, ali važan pristup ovoj temi iz permakulturne perspektive. Naime, koristeći frazu nastalu u vijetnamskom ratu „hrana kao oružje“, zarad prikaza začaranog kruga proizvodnje hrane s proizvodnjom gladi, aktivistkinja prokazuje američku vanjsku politiku kao politiku stvaranja siromaštva i rata u zemljama Trećeg svijeta. Paradoks je sljedeći: stanovnici zemalja Trećeg svijeta najgladniji su i najsiromašniji ljudi svijeta, ali i veliki proizvođači hrane. Hranu koju proizvode moraju prodati kako bi pokrili troškove proizvodnje koji su, uvjetovani diktatom slobodnog tržišta, visoki. S druge strane, iste te zemlje imaju prirodne uvjete za uzgajanje većih količina hrane, ali su, s obzirom na prevlast uzgoja monokultura, primorani proizvoditi znatno manje. Na taj je način umjetno stvorena glad kao princip kontrole tih istih zemalja. Ključan moment i najjače uporište kritike ovakvog pristupa proizvodnji upravo je moralna dimenzija priče.

Umjetnica izlaže pšenicu iz vlastitog uzgoja koja poprima značenje dokaza, artefakta koji otvara jednu osobnu priču. Taj se motiv ponavlja iz različitih perspektiva i u različitim medijima kroz cijelu izložbu; kao sjeme, kao mikroskopski prikaz, pa čak i kao zvuk laboratorija koji umjetnica unosi u prostor galerije. Uz to, prilaže i vlastite bilješke vezane uz istraživanja i teme kojima se bavi, ali i novinske i druge članke. Namjera da se interdisciplinarno pokrije tematika potvrđena je panelom organiziranim u sklopu izložbe kao određeno znanstveno pokriće za umjetničina osobna zapažanja i istraživanja.

Iako je sasvim jasno da je ovakav način promišljanja ekologije za umjetnicu vrlo osoban i važan, izložba ostavlja dojam artificijelnosti stvorene inzistiranjem na laboratorijskoj estetizaciji prostora. Upravo je odnos između osobnog i ljudskog spram „umjetnog“ najjači ukazivač na možebitnu ironijsku intenciju umjetnice – budućnost prirodnog možda je uistinu u muzeju ili kakvom galerijskom prostoru. Možda je jedini način da vidimo ovu biljku odlaskom u galeriju. Možda je jedini diskurs o prirodnim resursima onaj o nomenklaturi ili onaj koji pripada starim novinskim člancima ili starim pohabanim bilježnicama požutjelih stranica.

Ipak, činjenično nas stanje izložbe, odnosno njena intimna, gotovo dnevnička priroda, s osobnim artefaktima umjetnice, vraća u njenu privatnu sferu čime izmiče moralističkoj poziciji. Ona nas ne napada svojim uvjerenjima već mirno otvara portal u budućnost te nam ostavlja mogućnost vlastite prosudbe njene kvalitete.

KLARA CAREVSKI

Egle Oddo i sjemenke

U Galeriji Miroslav Kraljević istovremeno su bile aktualne čak dvije ekološki osviještene izložbe – ,,Ontološki vakuum“ Vesne Salamon te ,,Pet kratkih priča“ Egle Oddo. U ovom tekstu fokus je na potonjoj, a koja je trajala od 12. studenog do 12. prosinca 2020. godine. Egle Oddo, talijanska umjetnica s finskom adresom, uopće nas nije iznenadila temom izložbe s obzirom na dosadašnji opus. Glavna tema njenog rada i prakse su sjemenke, odnosno odsutnost istih u urbanim područjima. Tako ih nastoji uključiti u urbano tkivo, a zatim promatra kakve se veze stvaraju između zrna i glavnih stanovnika grada – ljudi. Kroz sadnju različitih sorti sjemenki nastoji potaknuti što veću bioraznolikost grada te tako ne ostaviti samo socijalnu, već i jasnu političku poruku.

Ovaj postav nastao je u suradnji sa Zelenom mrežom aktivističkih grupa (ZMAG) i njihovom Bankom sjemenki koja se nalazi na Recikliranom imanju u Vukomeriću. Umjetnica je boravila na imanju te je promatrajući znanstvenike koji se bave očuvanjem sjemena stvorila fiktivne likove. Ti fiktivni likovi su žene, koje su, osim kao čuvarice sjemenki, predstavljene i kao proizvođačice hrane, znanstvenice te aktivistice. Tako je izložba, osim ekološkog karaktera, dobila i feministički prizvuk, a autorica je u jednom spojila dvije najzastupljenije teme današnjice. Ipak, nije odala počast samo ženama, već svim aktivistima i znanstvenicima uključenima u očuvanje sjemenki, kojih je danas sve više i više.

Svi se slažemo kako je u današnjem svijetu, svijetu klimatskih promjena i sve većeg zagađenja okoliša, nužno revidirati naše svakodnevne prakse i to u smjeru prema održivim rješenjima. Ta rješenja bi uistinu trebala poštovati naše okruženje, a prema Oddo, jedna od ključnih stavki je upravo poticanje bioraznolikosti te vraćanje fokusa na ono skoro pa nevidljivo – sjemenke. Naravno, ovo je dobar trenutak za upitati se je li i ovdje riječ o jednoj od ,,onih“ ekoloških izložbi, izložbi od kojih je, čini se, danas teško pobjeći. S obzirom na feminističke podtonove, odsutnost u prikazu smeća (koje je najčešći motiv na ,,ekološkim izložbama“) te interdisciplinarni karakter postava, možemo zaključiti kako se Egle Oddo izdigla od najčešće šablone takvih izložbi.

Istražujući učestalost teme sjemenki na izložbama, osim Oddinog imena, nailazim na samo još jedan sličan umjetnički postav. Vezan je uz Svalbard, otok u Arktičkom moru, gdje se nalazi Globalna banka sjemenki, često nazivana ,,prostorijom s najvećom bioraznolikosti na svijetu“. Usporedbe radi, u našoj hrvatskoj Društvenoj banci sjemena u Vukomeriću čuva se oko 400 vrsta sjemenki, dok se na Svalbardu čuva više od milijun. Kako bi se dodatno simulirao angažman publike, na Svalbardu je osnovana i Arhiva kulture sjemenki, putem koje umjetnici istražuju motiv sjemena. Projekt je pokrenut 2018. godine te okuplja niz internacionalnih umjetnika koji navedenu temu istražuju kroz fotografiju, skulpturu, grafiku te niz drugih medija. Nedvojbeno možemo povući paralelu s našom izložbom, u kojoj se i sama Oddo izražava upravo interdisciplinarnim djelima. Umjetnica u djelima spaja vizualne umjetnosti i zaštitu biološke raznolikosti. Kako je i sama izjavila u nizu intervjua, uvijek prvo nastoji upoznati biljku s botaničkog stajališta. Tek poslije joj prilazi kao umjetnica koja pokušava slijediti intuiciju te prijeći granicu prirodnih znanosti.

Oddo se također vješto prilagodila i pomalo nezahvalnom prostoru GMK-a, koji je prethodno bio uredski prostor. Upravo ta činjenica objašnjava nepravilan prostor galerije i ostatke pregradnih zidova. U formi nelinearnog narativa umjetnica je izložila svoju priču te poslala vrlo jasnu poruku.

U Oddinim djelima upravo je gruba industrijska produkcija spojena s delikatnim ručnim radom. Ta dva kontrasta navode nas na dublje promišljanje suodnosa urbanog i ruralnog te niza problema današnjice koji upravo proizlaze iz tog odnosa. Tako je izložba bila popraćena i performansom održanim 13. prosinca. Na urbanim zelenim površinama, u Martićevoj ulici te oko HDLU-a, umjetnica je sadila sjemenke. U nekim trenucima čak se uključila i publika što nam dodatno potvrđuje sve veću želju ljudi za očuvanjem prirode. Mislim da smo svi svjesni da je hrana osnova, a sjeme je pak osnova uzgoja hrane. Egle Oddo uspješno nas je upozorila na probleme današnjice te pritom dala i rješenje tog problema!

NIKA DOBRIĆ

Tekstovi su nastali u sklopu Početnice likove kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije preuzete s web stranice Galerije Miroslav Kraljević.