POČETNICA LIKOVNE KRITIKE 2021 : Izložba "RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA" u Galeriji Nova

VRIJEDNOST KULTURE DANAS

Da umjetnost više nema isključivo estetsku ulogu, da više nije samo lijepa slika na zidu koja je samoj sebi svrha, zasigurno odavno znamo. Stoga nije novina, ali valja „podcrtati“ odgojno-didaktičnu ulogu umjetnosti. Ona je ona koja daje obličje gorućim temama i problemima društava, ona koja ne dopušta da povijest ostane nezapamćena, ona koja ima hrabrosti progovoriti. Tako je bivalo stoljećima unazad, a ni danas važne socijalne teme nisu isključene iz polja umjetnosti.

Izložba Rad, (Ne)red i (Samo)disciplina također otvara jedno pitanje iz kategorije zajedničkih, društvenih problema, a taj je vrlo prisutan među umjetnicima, usudim se reći, posebice na Balkanu. Već u podnaslovu izložbe, održane u Galeriji Nova u Zagrebu, bez velike metaforike, otkrivamo o kojem se problemu radi – nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi. Tematika je uobičajena za galeriju pogotovo ako se podsjetimo da galeriju vodi WHW kolektiv, preciznije, njegov manji dio od 2003., dok veći vodi Kunsthalle Wien. WHW, odnosno punog imena What, How & for Whom, bavi se projektima koji govore o socijalnoj zbilji te je zamišljen kao platforma za socijalno angažirane modele kulturne projekcije. Tri su temeljna pitanja postala moto kolektiva, a s druge strane su zasigurno dobro znana umjetnicima koji su se morali nekada zapitati o smislu svoga djelovanja što jasno potvrđuje postav izložbe.

Ideja za izložbu, priča nam kustosica Tena Starčević, nastala je na radionici Aplauz ne plaća stanarinu, kustoskog kolektiva BLOK, gdje je na površinu isplivao kompleksan problem što mori mlade ljude koji se žele kretati i zarađivati u umjetničkim i kulturnim krugovima, no uz brojne poteškoće. Tema koja je mučila generacije, a muči i nas koje nerijetko savjetuju da izbjegavamo kulturna područja jer, kako kažu, od toga nema kruha. Radovi nastali u sklopu radionice izvješeni su u Galeriji Nova, a ujedno su i preoblikovani u medij razglednice  koju posjetitelji mogu ponijeti, intervenirati i potencijalno poslati nadležnima. Komadi papira ispisani su markerima, a kratke poruke (poput: „Plaćen dan za miran san“ ili „Cirkus nije govor u saboru“) direktno kritiziraju sveprisutne probleme radnog tržišta.

Pošto odlučuje izložiti problem pred javnost, Tena Starčević prisjeća se prebrzo i nepravedno zaboravljenog, a perspektivnog diplomskog rada svoje kolegice i tekstilne dizajnerice Morane Radočaj. Morana se u svome istraživanju bavila metamorfozom dudova svilca koji je služio kao inspiracija za odjeću izrađenu tehnikom zračne čipke, a za potrebe izložbe svoj rad oživljava te ga pod Teninom komandom predstavlja kao videoperformans u kojem izvodi ples na svili kao što i prikazuje same pokušaje izrade već spomenutom tehnikom. U ostvarenju rada djevojkama se pridružuju još dvije kulturne radnice, studentica novinarstva koja se snimanjem bavi iz nužde svoje profesije, Klara Berdais i montažerka Dora Slakoper koje su također od svojih zanimanja željele stvoriti karijeru od koje mogu živjeti, ali su ipak pristale više puta volontirati iz ljubavi i želje za stjecanjem iskustva (jer je ono većinom uvjet za ikakvo zapošljavanje u Hrvatskoj te postaje oslonac za koji se nadamo da će nam omogućiti da živimo od posla koji volimo). Upravo djelatnosti koje stoje iza samog finalnog produkta (istraživanja povijesti dudova svilca, tehnike čipke, uvježbavanje plesa, bezbrojni pokušaji snimanja i kadriranja te sati montiranja) podcrtavaju dugotrajnost procesa nastanka nekog umjetničkog djela za koji autor ne biva ni nagrađivan ni pohvaljen, a ni plaćen. Inicijalno djelo, ali i tema poslužila je za stvaranje stabla povezanih, nevidljivih problema kulturnih radnika. Tako Rad u kutiji Vanje Babića kolažira realnost studenta Akademije likovnih umjetnosti koji je primoran raditi razne poslovne izvan struke koji donose prihode, a sve s ciljem kako bi odvojio 5 % zarade za bavljenje umjetnošću. Taj podatak još ponešto govori o težini opstanka u umjetničkim krugovima, neprimjetnim odricanjima i neravnoteži u omjerima cijena bavljenja umjetnošću s jedne strane, a zarade s druge. Rad je zapravo skup omotnica s novcem koji u početku biva samo pohranjivan, dok se s odmakom vremena autor poigrava materijalnošću novca, reže ga i uklapa u druge radove te prilaže i godišnja financijska izvješća. Direktna je to poruka umjetnika koji žele predočiti koliko zarađuju, odnosno ne zarađuju te kako je novac i dalje samo poništiv i potrošan komad papira. Donekle srodna tematika siromaštva jest prikazana i u radu Mije Maraković koja nemogućnost nabavljanja osnovnih materijala za rad rješava recikliranjem starih knjiga velikog formata koje pak služe kao zamjena za platno. Djelomičnim poništavanjem stranica knjiga s intimističkim intervencijama dobivamo svojevrstan dnevnik umjetnice koja svoj opus do danas gradi na starim umjetničkim knjigama. Knjige skupa s originalnim namještajem autorice, smješteni u podrum, preslikavaju intimnost tematike, ali i težinu iznošenja problematike za koju se nadaju da će biti primijećena.

 Vratimo se još kratko Radu u kutiji koji otvara i temu pohrane i sudbine umjetničkih radova. Iako kutija služi kao sredstvo transporta, ista je ta kutija prikaz sudbine djela po prestanku njegova izlaganja, a to samo pokazuje kako je umjetnik svjestan da je trud uložen u nastanak djela besmislen jer će rad ležati zaboravljen. Zaboravljen je i kreativan proces osmišljavanja u slučaju Marka Vojnića Gina kojemu se prigovara da njegov natpis nastane u deset sekundi dok se nitko ne pita koliko je vremena utrošeno u promišljanje poruke koja mora povezati generacije. Vojnićevo platno s nekoliko slojeva boje te rukom ispisanim tekstom izvješeno je s vanjske strane galerije, a govori: „Umoran sam i uglavnom mi je pun kurac svega no svejedno radim dalje“, što kod prolaznika izaziva poistovjećivanje sa situacijom i omogućuje da se umjetnost približi bez ikakve hermetičnosti prolaznicima. Naposlijetku, Tara Ivanišević u videoperformansu problematizira postojanje privatnog prostora smještajući sebe u malenu sobu koja služi i kao radni prostor, mjesto za kreativna stvaranja, ali i prostor za privatne interese poput vježbanja.  Može li si umjetnik danas priuštiti zaseban prostor za stvaranje i postoji li uopće privatno u umjetnosti ako uzmemo u obzir da umjetnik u djelo uvijek unosi dio sebe?

Krug nevidljivog djelovanja zatvara (odnosno, otvorio je i zatvorit će izložbu) plesni performans Arbajt koji na primjeru suvremenog plesa prikazanog kroz teški fizički rad propituje shvaćanje suvremenih umjetnika kao radnika u današnjem društvu. Tako se umjetnost danas pripisuje urođenom talentu, iako je sam izvođač Šimun Stankov za vrijeme obavljanja građevinskih poslova (a takve je poslove bio primoran raditi zbog nedostatka prihoda uslijed pojave pandemije) primijetio brojne sličnosti s plesom. Pitanja koja ostaju za razmišljanje jesu: kolika je i kako se zapravo mjeri umjetnička satnica, može li posao koji volimo ikada biti više od hobija te ono što mene osobno posebno zanima nakon posjeta izložbi, kako današnje društvo vrednuje umjetnost i umjetnički rad i kakvo značenje u tom istom društvu kultura ima?

 

                                                                                                                  Antonia Buti

 

 

NEVIDLJIVO IZLAZI NA VIDJELO

RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnika i radnica u kulturi grupna je izložba u Galeriji Nova koja objedinjuje radove desetero umjetnika i umjetnica:  Vanje Babića, Klare Berdais, Tare Ivanišević, Mie Maraković, Morane Radočaj, Dore Slakoper, Šimuna Stankova, Une Štalcar-Furač, Espija Tomičića i Marka Vojnića Gina. Izložba je nastala kao rezultat projekta  NOVAci kustoskog kolektiva WHW i Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade. U sklopu tog projekta, mlada kustosica Tena Starčević odabrana je preko javnog natječaja te su je šest mjeseci mentorirale kustosice Ana Kovačić  i Lea Vene, pritom joj pomažući u svim aspektima koji ulaze u pripremu izložbe. Tena Starčević se u ovoj izložbi htjela posvetiti problematici nevidljivog rada umjetnika koji je (gotovo) uvijek prekaran i malo ili nikako plaćen. Razgranata je to problematika koja pogađa sve grane umjetnosti i kulturnog rada te se čini da ne postoji jednoznačno rješenje ili nagovještaj njezina kraja.

U zadnjih nekoliko godina, prostor tržišta rada postao je još nestabilniji i nesigurniji, posebice za mlade ljude. Ugovori na određeno, s probnim rokovima, rad bez ugovora, fizički zahtjevni poslovi za minimalac – sve su to stvari naše svakodnevice. Ako je tako sa svim poslovima koji se danas mladima nude, napomenula bih  – mahom visokokvalificiranim educirani mladim ljudima – u  kakvoj se tek situaciji nalaze (mladi) - također visokokvalificirani - umjetnici? Umjetnici te radnici i radnice u kulturi već su u početku marginalizirani te podcjenjivani od strane javnog mnijenja, a kada se njihov rad (za koji je nemoguće odrediti satnicu) provede kroz prizmu neoliberalnog kapitalizma – računica je vrlo nepovoljna.

Generalni je stav javnosti prema umjetnosti da je to više hobi koji se radi iz ljubavi, doli posao koji ima svoju vrijednost i zahtjeva naporan rad. Ustaljeni je arhetip umjetnika kao boema koji se hrani inspiracijom i ljubavi, blagoslovljen je neprestanom kreativnosti te je time potpuno zadovoljen. Takav stav mistificira rad umjetnika te ga apstrahira na razinu koja ga dodatno udaljava od njegove realnosti – umjetnost je posao, zahtjevan utoliko više radi svoje specifičnosti i sveobuhvatnosti. Posao umjetnika takav je da se ne može svrstati u jednoznačni opis posla, njegova se kvaliteta ne može mjeriti u potrošenom vremenu produkcije koje je obilježeno fiksnom cijenom, ne postoji način da se mjeri „produktivnost“ umjetničkog djelovanja. Zato ga je teško uklopiti u današnje parametre tržišta rada, ali to nipošto nije nova pojava. Takvo stajalište je od „davnih dana“ utkano u ljudsko promišljanje i poimanje rada. Sjetimo se samo Ezopove basne o cvrčku koji je pjevao i mravima koji su naporno radili kako bi mogli jesti.

Rad koji je prvi postao dijelom ove izložbe jest instalacija (Ne)vidljivi rad kulturnih radnica, u čijem stvaranju su sudjelovale tri kulturne radnice (zajedno s kustosicom izložbe) – Morana Radočaj, Dora Slakoper i Klara Berdais. Morana Radočaj je tekstilna dizajnerica i izvedbena umjetnica plesa na svili, Dora Slakoper studentica je montaže na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a Klara Berdais studentica je diplomskog studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu koja se amaterski bavi snimanjem. Svaka od njih putem ovoga rada pokušava staviti naglasak upravo na taj skriveni, nevidljivi dio svojega rada i iznijeti ga na vidjelo. Autorice to rade spajajući svoja tri medija stvaranja u jedno djelo - prostornu i video instalaciju. Sa stropa su u neku vrst mreže upletene tri tekstilna objekta koji asociraju na jedan proces koji pronalazimo u prirodi, metamorfozu leptira iz čahure. Video prikazuje samu izradu tih objekata te umjetnicu kako pleše na svili (pritom prikazujući i svoje drugo područje djelovanja), a način snimanja i montaža videa upravo pojačavaju i ističu kreativnost samog tog procesa omogućujući posjetitelju da dobije uvid u ono što se odvija iza kulisa gotovog proizvoda koji se pred njima nalazi.

Jedan je rad ove izložbe strateški postavljen tako da ga se vidi samo izvana, poput izloga u trgovini koji vas mami da uđete unutra. Rad je to Marka Vojnovića Gina, naslovljen Bez naziva, koji svojim jednostavnim pristupom i jezgrovitim izražajem komunicira s bilo kojom osobom koja bi se ispred njega mogla naći. Sastoji se od jednostavnog bijelog platna na kojem crvenim slovima piše: „UMORAN SAM I UGLAVNOM MI JE PUN KURAC SVEGA NO SVEJEDNO RADIM DALJE“. Zanimljiv je i kontekst prostora u kojemu se galerija nalazi. Ona je smještena u prolazu, okružena restoranom i kazalištem. A postavljanjem baš ovoga djela na mjesto vidljivo svakom prolazniku, njegova  prijemčivost doseže novu razinu za razliku od one koju bi imala unutar galerije. Ovako se s njim mogu poistovjetiti i konobari, kuhari, kulturni radnici, odnosno, tkogod se zatekne u tom prolazu. Rad podiže pitanja kompetitivnosti koja se pojavljuje na umjetničkoj sceni otkad je ona diktirana nagradama i neprestanom nuždom za dokazivanjem i nadmašivanjem samog sebe. Rekla bih da se u ovom radu ocrtava i kritika upravo stavu koji sam u tekstu prije spomenula koji glorificira kreativnosti i umjetnički „genij“ te to postavlja kao temeljnu značajku umjetničkog djelovanja.

U podrumu galerije prostor je izmijenjen tako da podsjeća na umjetnički atelje Mie Maraković, ondje je postavljen rad koji nosi naziv Osobni prostor, 2016.-2021. Obavijen išaranim plahtama, u sredini prostora nalazimo stol na koji je postavljena knjiga velikog formata te stolac na koji možemo sjesti i udubiti se u listanje „umjetničkih dnevnika“ autorice. Počevši od 2016., u nedostatku sredstava za likovne materijale, umjetnica je pohodila zagrebački buvljak Hrelić te je ondje pronašla knjige jako velikog formata koje su joj se učinile pogodnima za korištenje. Te knjige je onda godinama, sve do danas, „preparirala“, koristeći ih kao platno nanošenjem debelih slojeva boje, kolažiranjem, igranjem s njihovim sadržajem... U ovaj je rad taj skriveni proces stvaranja doslovno utisnut u završni produkt. Listanjem stranica možemo pratiti kako se misli i stavovi umjetnice mijenjaju te kako se mijenja likovni izražaj koji ih prati.

Sve u svemu, mislim da je Tena Starčević ovom izložbom uspješno otvorila prostor za diskurs o bitnim pitanjima vezanim za rad i položaj umjetnika u današnjem svijetu. Dovođenjem nevidljiih procesa koji su za umjetnost i kulturu ključni u prvi plan, javnost se može više približiti ezgistencijalnoj borbi koja je svakodnevica aktera ove izložbe. To je vrlo važan korak i optimistična sam oko toga kamo razrješenje ove problematike vodi dalje. Ipak je prvi korak pri daljnjem djelovanju razumijevanje toga što iziskuje umjetnički rad te edukacija publike o onome što se odvija iza kulisa. Zato, svi koji uživate umjetnost, u kakvom god obliku to bilo, istražujte što se nalazi iza toga rada i kada god ste u prilici, podržite umjetnika čiji vam je rad mio, kad već država nije u stanju učiniti isto.

S tim na umu, pozivam vas da posjetite ovu izložbu i sami ju istražite u cijelosti, kako sam se u tekstu osvrnula samo na neke radove koji se ondje mogu pronaći. Izložba je otvorena do 22. siječnja kada će ju zatvoriti kreativni trojac – Šimun Stankov, Espi Tomičić i Una Štalcar-Furač – sa svojim performansom Arbajt koji problematizira romantizaciju rada u polju dramskih i plesnih umjetnosti.

Vidimo se tamo!

Ana Novković


Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije su preuzete sa službene stranice Pogona. 

Poveznice