Početnica likovne kritike 2021.: izložba "Mapiranje (pod) svjesnog - crteži!" Zorane Unković u Galeriji Crta

Društveno prihvatljiva neopipljivost

Promatrajući radove umjetnice mlađe generacije Zorane Unković, primjećujem slojevitost u likovnome, ali i kontekstualnome izričaju. Drugim riječima, radovi kao da su rađeni u etapama, počevši od grafičkoga podslika –  linije – do čiste slikarske manire poput mrlje. Sagledavanju cjeline pridonosi kombinirana tehnika (tuš, grafitna olovka, drvene bojice), jednak format papira te, na pojedinim radovima, obrisna linija. Linija i mrlja odnosno svaka intervencija u ulozi su simboliziranja mentalnoga procesa i time dobivaju konceptualni kontekst. Možemo se dakle zapitati što pojedino djelo simbolizira. Postoji li mogućnost univerzalne interpretacije djela autorice i publike te kakvu vrstu komunikacije autorica postiže s promatračem?

Djelomične odgovore daju tekstovi koji se nalaze ispod svakoga rada, a koji na neki način objašnjavaju/prenose autoričine impresije pojedinoga djela, što ostavlja manje mjesta za slobodnu interpretaciju promatrača, no s druge strane daje priliku za poistovjećivanje i moguću usporedbu vlastite impresije.  Autoričina težnja tomu da prikaže nevidljivo pruža promatraču mogućnost da vizualizira osjećaje koje je i sam nekada osjetio ili osjeća. Apstrahirana forma pruža vidljivost nevidljivoga, onoga podsvjesnog, stoga nije čudno da autorica intuitivno odabire upravo tu formu. Pojednostavljeni oblik profila ljudske glave sveden na arhetip približava promatraču cijeli koncept mentalnoga. Nerijetko neopipljivost i nerazumijevanje koje kao društvo često imamo prema mentalnim bolestima, primjerice depresiji, lakše prihvaćamo u formi apstrakcije (apstrahiranoga). Apstrakcija i poezija oduvijek su  rezervirane  i socijalno prihvatljivije te izazivaju manju nelagodu u društvu, nego što to čine realizam i dokumentaristička forma.

Kroz povijest umjetnosti mnogi apstraktni umjetnici proučavali su unutarnja stanja koja su neverbalno izražavali kroz vlastitu umjetnost. Autori na čije me radove asociraju radovi umjetnice jesu Hans Hartung, Wolfgang Schulze Wols te Adolf Gottlieb. Spomenutim autorima zajednička je nota shvaćanje slike kao psihičke improvizacije, zapis psihomotoričke energije na slici, ali i ratna te poslijeratna atmosfera, čiji se duh vremena također ocrtava kao psihomotorička energija, prvotno intrinzična, a zatim dospijeva pod kontrolu i odlazi u ratio. U tome smislu radovi Zorane Unković svoju kontrolu nalaze u obrisnim linijama glava i figura, crnim okvirima u koje su radovi postavljeni, a koji naglašavaju osjećaj težine, zatvorenosti i naposljetku duševnoga stanja. U prilog tomu idu i tekstovi koji prate svaki rad te donose drugi aspekt zatvorenosti koji autorica prikazuje kao vlastitu otvorenost prema publici. Ratio se očituje u imenovanju određenih senzacija emocija. Tekstovi koji su zapravo zapisi duševnih stanja podsjećaju me na dnevnik u kojemu autorica prati svoje duševno stanje, progovarajući o problemima današnjice. Kako se nositi s emocijama i kojom se strategijom naoružati? Upravo ta misao dovela me do umjetnika Wolfganga Schulzea Wolsa. Wols je u crtežu i slici pronašao svoju strategiju za preživljavanjem u samu logoru. Stvarajući u početku groteskne, većinski figurativne forme, došao je do apstrahiranja i apstraktne forme, u kojoj je stvarao iz sebe prenoseći svoje unutarnje stanje. Sličan pristup zapažam kod Adolpha Gottlieba, autora koji je u svojim piktogramima predstavio tada novi način pristupa apstrakciji. Riječ je o načinu koji je obuhvaćao slike izvučene iz njegove podsvijesti. Radovi su prikazani kao igra između piktograma i simbola koji nisu nužno povezani, no sam smještaj na istu razinu promatrača navodi na međusobno povezivanje i gledanje radova u cjelini iako pojedinačno svaki rad govori i može djelovati. Umjetnica prilikom postava radova unosi sličan element za povezivanje i sagledavanje radova kao cjeline, a to je postavljanje radova na istu razinu, razinu očišta.

Ciklus radova umjetnice Zorane Unković prikazane u Galeriji Crta zasigurno je jedan od primjera koji prikazuje unutarnje stanje u današnjemu kontekstu. Duševna stanja koja autorica prikazuje (poput depresije, melankolije i agonije) lako se povezuju sa suvremenim događanjima, posebice onim pandemijskim, koja neminovno utječu na svakoga pojedinca, pa tako i na sama umjetnika i njegovo stvaralaštvo. Umjetnica kao da nas tim svojim radovima želi podsjetiti da je bitno osvijestiti svoje podsvjesno, unutarnje biće, osloboditi ga okoline, a na kraju i sebe samih.

                                                                                                            IVA ZAGODA


Tekstovi su nastali u sklopu drugog izdanja Početnice likovne kritike, koju smo pokrenuli s umjetničkom organizacijom Atelijeri Žitnjak.

Fotografije su ustupljene od strane naše novinarke Ive Zagode te su preuzete sa stranice Galerije Crta.

Poveznice
Moglo bi te zanimati